Caniba

Summary

Su-redatelji kultnog Levijatana (HRFF 2012.), Verena Paravel i Lucien Castaing-Taylor istražuju svijet Isseija Sagawe, zloglasnog japanskog kanibala. Za ubojstvo i djelomični kanibalizam Renee Hartevelt na Sorboni 1981. godine, Issei Sagawa je uhićen i optužen, ali u procesu proglašen mentalno nesposobnim za suđenje. Po povratku u Japan “kažnjen” je stigmom i jedini način na koji je mogao zarađivati za život bilo je ponovo “ponavljati” svoj (zlo)čin: kao lik u romanima, mangama, pornografskim filmovima, pa čak i kao gastronomski kritičar. Danas u kasnim šezdesetima i bolestan, Sagawa se još jednom pojavljuje kao protagonist, ovaj puta bitno drugačije nego u primejricu Intervjuu s kanibalom.

Kao i kod Levijatana ali i njihove sruge ovogodišnje suradnje – sublimno neuobičajenom somniloquiepremijerno prikazanom u Berlinu – autori kao da se ne bave previše slikom, već insisitraju na “osjetilnom”, ono sensory iz Harvard Sensory Ethnography Lab kojeg vodi Castaing-Taylor. Dugački, “prljavi” kadrovi nefleksibilnih vizuala i ekstremno bliskih krupnih kadrova prisiljavaju gledatelje da se ne koriste (samo) očima već i drugim osjetilima u recepciji jednostavnog vizualnog prikaza.

Film se otvara s onim što će postati ponavljajući motiv: dio Sagawinog lica, koje često u cijelosti ispunjava ekran čak i ako je uglavnom izvan fokusa ili polu-zamagljen. Osim što gledateljima pruža pogled (bivšeg?) kanibala na vlastito tijelo i oružje (čeljust) takav tehnički izbor omogućuju i ogromnu mjeru apstrakcija. Niti u jednom trenutku se ne odmaknuvši niti prikazavši čitavu sliku, Paravel i Castaing-Taylor pronašli su strukturni način vizualnog podsjećanja publike da, čak i u najesktremnijem slučaju poput kanibalizma, postoji dio koji ostaje nepoznat, zauvijek izvan pogleda.