Dekameron

Summary

Deset priča spojenih u jednu filmsku cjelinu na okupu drže dvije provodne od kojih u prvom dijelu dominira ona koja kazuje o velikom grešniku Ciappellettu (Franco Citti) koji biva proglašen svetim, dok drugim dijelom tematski okvir popunjava renesansni slikar Giotto (P. P. Pasolini) koji sa svojim pomoćnicima pokušava dovršiti veliku fresku Bogorodice, svoj san o idealnoj slici. Ostale priče isprepliću se na slobodan, neasocijativan način, i predstavljaju živu fresku Boccacciovog monumentalnog djela u kojem život pulsira kroz šaljive zgode u kojima se nesputani duh izruguje s ljudskim slabostima (lakovjernost, pohlepa, ljubomora…), tražeći pritom za sebe pravo na zadovoljenje svojih potreba, s naglaskom na one ljubavne.

Prvi u nizu filmova koji čine Trilogiju života, a utemeljene su na klasičnim djelima renesansne i arapske književnosti, kronološki se pojavljuju nakon Pasolinijeve 'mitske' faze (Kralj Edip, Teorema, Medeja i Svinjac) u kojoj je autor prezentirao svoje viđenje onog što je nazivao poetski film i u kojem se trudio čovjekove proturječne stavove izraziti posredno, putem simbola i metafora, što je dovelo do sasvim poosobljenog 'stila filmskog izražavanja.' U filmovima Trilogije Pasolini se odmaknuo od kritike društva smjestivši radnju u predindustrijski svijet u kojem nema mjesta za građansku dvoličnost i konzumerističku pohlepu. Tako je i samu radnju priča izmjestio iz okolice Firence u Napuljski kraj, a toskanski dijalekt zamijenio onim južnjačkim koji u književnom smislu nije nikad visoko kotirao kako bi prikaz tog svijeta bez političke svijesti učinio bliskijim onima na dnu klasne ljestvice. Film je 1971. godine premijerno prikazan na Berlinaleu, a redatelj je kući ponio Srebrnog medvjeda.