Fantom slobode - Movies | Art-kino Croatia

Dolje sloboda!, uzvikuje španjolski predstavnik monarhije pred francuskim streljačkim strojem, potom se iz off-a začuje plotun. Ima li boljeg načina da se započne film čiji je podtekst, prema riječima samog autora, potraga za istinom i zatim bijeg od iste? Prizor je, inače, inspiriran stvarnim događajem iz vremena što je uslijedilo nakon napoleonskih ratova, kada su pripadnici španjolskog naroda, ogorčeni liberalnim idejama, uzvikivali: Živjeli lanci! (¡Vivan las cadenas!) Radnja filma se potom vraća u tadašnju suvremenost Pariza iz 70-ih godina, a prizori urbane i ruralne Francuske koji slijede smjenjuju se putem 'dosljedno provedene dramaturgije slučajnosti' (A. Peterlić), što naravno nije bila stvar slučajnosti, već uobičajene redateljeve filmske prakse podrivanja društvenih konvencija, morala i vjerovanja, jednom riječju, izražavanja svog nadrealističkog – stava. Također, i uvjerenja da sloboda, ako ju se želi živjeti, ne trpi nikakvih uvjerenja i ni sa čim naročitim ne računa.

Fantom slobode (La fantôme de la liberté, 1974.) vjerojatno je najpoznatiji Buñuelov film iz njegovog triptiha, koji još čine Mliječni put (1969.) i Diskretni šarm buržoazije (1972.), premda nije ovjenčan niti jednom zvučnijom nagradom, što znači da se film sam izborio za svoj status avangardnog klasika, što je u tom trenutku bilo samo po sebi razumljivo, budući je redatelj nekako od Viridiane (1961.) nizao filmove koji su postizali zapažen uspjeh i bili prihvaćeni od kritike i publike. Isto razdoblje, počev od Dnevnika jedne sobarice (1963.), bilo je obilježeno i iznimno uspješnom suradnjom s francuskim piscem i scenaristom Jean-Claudeom Carrièreom koji je s Buñuelom nastavio surađivati sve do kraja redateljeve karijere. Prema riječima samog autora, naslov filma trebala je biti aluzija na uvodnu rečenicu iz Komunističkog manifesta Marxa i Engelsa, a sam film je posveta velikom nadrealističkom pjesniku Benjaminu Péretu. Kritika je, naravno, zapazila sličnost ovog i prethodnog filma, odnosno Diskretnog šarma, no također je uočeno kako je zapravo pravi subjekt filma sadržan u jeziku i njegovoj transpoziciji u slike, tj. vinjete od kojih je film sastavljen tako da se jedna pretapa u drugu, a kao primjeri se često navode prizori pjesnika-ubojice koji biva osuđen na smrt i zatim pušten na slobodu, djevojčice koju traži policija mada je ona zapravo svima pred očima te ručka gdje su funkcije punjenja i pražnjenja izokrenute, kao što je i performativna funkcija jezika pervertirana, izokrenuta.