Hirošima, ljubavi moja - Movies | Art-kino Croatia

Nakon epohalnog filma Noć i magla (Nuit et brouillard, 1955.), u kojem se na dotad neviđen način bavio zločinom – znanom pod nazivom Šoa (Shoah) – koji je svojim razmjerima nadilazio granice spoznajnog i pojmljivog te izmicao mogućnosti svjedočenja, samim tim i sjećanja, Alain Resnais se u svojem prvom dugometražnom i fikcionalnom filmu također posvetio traumatskom iskustvu koji je u civilizacijskom smislu, kao i spomenuti genocid, predstavljao ne samo kriminalnu novinu u prebogatoj povijesti ljudske izopačenosti, već je označio i prekretnicu u industrijskom razvoju čovječanstva. Radi se, naravno, o atomskoj bombi čija je eksplozija bila uvod u nuklearno doba.

Hiroshima ljubavi moja, snimljen prema scenariju i dijalozima književnice i kasnije filmašice Marguerite Duras, koji je svoju kvalitetu opravdao nominacijom za Akademijinu nagradu, s jedne strane priča je o slučajnom susretu Japanca i Francuskinje – jednostavno nazvanih Elle (Emmanuelle Riva) i Lui (Eiji Okada) – u spomenutom gradu u kojem Elle snima film, te o njihovoj kratkotrajnoj romansi koja priziva slike prošlosti protagonistice i miješa ih sa sadašnjim, a kroz njih se istovremeno prožimaju osobna (kobna ljubav u Neversu) i opća tragedija (bombardiranje Hirošime), odnosno osobno i povijesno sjećanje. S druge pak, film je pozornica inovacija u formi filmskog jezika pa se on često navodi kao kamen međaš francuske, ali i svjetske kinematografije zbog svog prikaza vremena, tj. vremenskih razina koje nastoje biti prikaz psiholoških procesa unutar likova, negoli što teže konvencionalnoj obradi priče (sličnosti s francuskim novim romanom), te korištenja zvuka koji ne funkcionira poput puke kulise, već se u filmu koristi kao gradivni element koji u spoju s filmskom slikom predstavlja složene mehanizme mentalnih procesa. Također, filmska kritika djelo je opisala kao Resnaisov pokušaj svjedočenja nemoći da se sjećanje re-prezentira putem filmskog medija, no istovremeno i kao prezentaciju moći umjetnosti da svojim preoblikovanjem, ili preciznije nadgradnjom koncepta memorije i stvarnosti otvara nove spoznajne mogućnosti svjedočenja. Film je premijerno prikazan u Cannesu 1959. godine i dodijeljena mu je nagrada Međunarodnih kritičara (kasnije FIPRESCI Award), a filmsko-povijesni je kuriozum kako Hirošima nije stavljena u glavnu konkurenciju jer su organizatori htjeli izbjeći vrijeđanje Amerike zbog 'uznemirujućeg antinuklearnog stava' filma.