Summary
Služeći se metodom promatranja, film opisuje pletenje pletenica, tradicionalni način oblikovanja kose među ženama u selima Dalmatinske zagore. U film su umetnuti i prizori radova u polju. Pletenice su tipičan minimalistički dokumentarac Zorana Tadića. Zahvaljujući svođenju dokumentarne strukture na prizore kreiranja pletenica i poljskih radova, te dvije vrste radnji dobile su metaforički smisao. Postale su metafore životnih opreka. Ključne metaforičke opreke su one između intimnog i vanjskog te osobnog i tradicijskog. Vanjsko i tradicijsko su poljski radovi, a intimno i osobno pletenje pletenica. Prizore pletenja pletenica karakteriziraju i kadrovi detalja kojima se uočava suptilnost izrade pletenica te disperzirano osvjetljenje koje dolazi kroz prozor. Ovim osobinama suprotstavljaju se grubost poljskih radova te oštro dnevno svjetlo u tim prizorima. Zahvaljujući tim suprotnostima, ali i pretposljednjem prizoru u kojem se djevojka divi ljepoti svoje krune od pletenica kao umjetničkome djelu, izradu pletenica i poljske radove možemo interpretirati i kao opreku duhovnog i fizičkog, umjetničkog i prizemnog. Pletenice dobivaju značaj nečeg višeg uz pomoć čega se djevojka uzdiže iznad rutine i tegoba svakodnevnog života. (hfs.hr)
Zoran Tadić (1941.-2007.) filmom se bavio od 1961. isprva kao kritičar i publicist, potom je asistent, odnosno pomoćnik režije i koscenarist. Od 1968. počeo je samostalno režirati. Režirao je 10 kratkometražnih filmova: 'Hitch ... Hitch ... Hitchcock!' (1968.), 'Amerikanka' (1970.), 'Poštar s kamenjara' (1971.), 'Druge', 'Kazivanje Ivice Štefanca, mlinara' (1973.), 'Pletenice', 'Dernek', 'Zemlja' (1975.), 'Preporuča se za realizaciju' (1978.) i 'Kašinska 6' (1981.), te šezdesetak televizijskih dokumentarnih filmova koje karakterizira socijalno kritički ton, a među kojima se posebno ističe ciklus o ‘škrtom’ životu u dalmatinskom kamenjaru s naglaskom na intimi protagonista.Filmom ‘Ritam zločina’ (koji se u televizijskom originalu zvao ‘Dobri duh Zagreba’), 1981. debitirao je kao redatelj dugometražnoga igranog filma. Taj fantastični triler, po scenariju Pavla Pavličića, s radnjom u odumirućoj zagrebačkoj četvrti (nagrađen na festivalu u Portu) i danas se smatra najboljim djelom njegova cjelokupnog opusa. Snimao je trilere usredotočene na manju skupinu likova: ‘Treći ključ’ (1983.), ‘San o ruži’ (1986.), ‘Osuđeni’ (1987.), ‘Čovjek koji je volio sprovode’ (1989.) i ‘Orao’ (1989.), a posljednji dugometražni film, ‘Treća žena’, posvetu ‘Trećem čovjeku’ Carola Reeda snimio je 1997. Tadić je snimio i tv seriju i film ‘Ne daj se, Floki’ (2000). Objavio je i knjigu "Ogledi o hrvatskom dokumentarcu"(Hrvatski filmski savez, 2009)
