Vampir Cuadecuc - Movies | Art-kino Croatia

Iznova otkrivajući nijemi film upotrebom poglavito “dokumentarističkih” sredstava, Vampir Cuadecuc Pere Portabelle bio je najoriginalniji film na festivalu (op. prev. – Cannes, 1971.), kao i najsofisticiraniji film u svojem odvažnom modernizmu.  U početku je dokumentarni predmet snimanje komercijalne španjolske verzije Drakule s Christopherom Leejem (u režiji Jesúsa Franca). No, ono što Portabella čini iz ove prilike toliko je osobno da posve premašuje anegdotalno. U svojem hommageu Murnauovu Nosferatu i Dreyerovu Vampiru on ne samo što rekreira mnoge od njihovih najljupkijih vizualnih tekstura, već i dezintegraciju te raspadanje koje uočavamo danas kada ih gledamo s izblijedjelih kopija – dojam kako su ove krhke, eterične slike na rubu da ishlape s platna, poput samog Nosferatua.

Naizmjenično prelazeći s priče koju snima na usputne detalje koje opaža tijekom produkcije filma (ventilator koji ispuhuje konfete preko leša, umjetni šišmiš kojeg povlače na žicu, glumica u vampirskoj maski koja između scena radi grimase nekome u filmskoj ekipi), Portabella nekako uspijeva održati istu sablasnu atmosferu tijekom cijelog trajanja filma. Impresivno iznijansirana glazbena podloga nadopunjuje njegove nijeme slike: psi koji laju, mlažnjaci, bušilice, operne arije, Muzak melodije i zloslutni elektronički minimalistički tonovi domišljato smještaju Drakulu i našu percepciju istog u moderni svijet. Govori se samo u jednoj sceni pri samom kraju kada Christopher Lee opisuje Drakulinu smrt i zatim čita dotičnu scenu iz Stokerova romana. Kao i drugi zvukovi, ovo samo pojačava sjetnu tišinu u kojoj Portabellin svijet diše. Količina prostora koja mi je na raspolaganju ne dozvoljava mi da odam dužnu čast širini i dubini ovog filma, no moram navesti barem nekoliko nezaboravnih slika: put u „Transilvaniju“ autom (po svoj prilici u pitanju je Portabellina invencija) koji ima mlažnjački pogon, djevojka na džepnom ovalnom portretu koja se smješka i potom okreće; torba u kojoj neko nespecificirano biće počne puzati po podu. U ovom raskošnom filmu, Portabella je uspio uhvatiti određene fragmente prošlosti u njihovoj avetnoj ljepoti i pokazati nam kako ih možemo-i-moramo razumjeti u današnjici. (Jonathan Rosenbaum, The Village Voice, lipanj 1971.)

Djelo izuzetne originalnosti. Halucinatorna montaža nedovršenih, vremenski-nepovezanih fragmenata scena koje su snimljene na setu nove španjolske verzije Drakule. Ovaj sofisticirani hommage žanru vampirskog filma preobražava njegove vizualne podatke u novu poetičku realnost. Efektno razgrađuje radnju komercijalnog Drakule(ali ne i njegovu jezivu atmosferu) u ovoj lirskoj, nostalgičnoj evokaciji njezinih ključnih elemenata, koje preoblikuje uz dvadesetostoljetni senzibilitet.  Dok sporedni statisti ili tehničari s dimnim mašinama poput sablasti prolaze scenama iz horora i umjesto da ga narušavaju postaju dio Portabellina novog univerzuma, odjednom se suočavamo sa sjetnom refleksijom na sami žanr – film sjećanja koji je ujedno i oproštaj. (Amos Vogel, Film as a Subversive Art, 1974.)