Žena koja je bježala - Movies | Art-kino Croatia

Triptih komornih priča povezanih cvjećaricom Gam-hee (Kim Min-hee), koja nakon niza godina nerazdvojnog života s mužem koristi nekoliko dana njegovog poslovnog odsustva kako bi posjetila prijateljice koje u međuvremenu nije imala prilike vidjeti, ustvari su nijansirani prikazi usamljenostī s kojima su naslovni likovi razvili razne, reklo bi se karakteristične načine odnosa. Prva etapa puta je Young-soon (Seo Young-hwa), razvedena prijateljica koja u predgrađu Seoula uzgaja kokoši; druga je Su-young (Song Seon-mi), instruktorica pilatesa sklona flertu; treća je Woo-jin (Kim Sae-byuk), menadžerica na koju nalijeće 'slučajno' u jednom od kafića seoulske umjetničke četvrti. Pri svakom susretu nenadano se pojavljuju i muški likovi, čija je funkcija čisto tenzične naravi. Film je premijerno prikazan na prošlogodišnjem Berlinaleu u glavnom programu, a njegov autor je dobitnik Srebrnog medvjeda za najboljeg režisera.

 Hong Sang-soo jedan je od današnjih međunarodno najcjenjenijih južnokorejskih sineasta čiji filmovi redovito gostuju i bivaju nagrađivani na najvažnijim svjetskim filmskim festivalima (Berlin, Busan, Cannes, Locarno, Mar del Plata, Rotterdam, San Sebastián, Tokyo, Venezia…). Pored toga, radi se o jednom od najplodnijih autora spomenute kinematografije (sveukupno snimio dvadeset i šest naslova, a od 2009. do danas njih čak osamnaest) čiji filmovi, treba istaknuti, već dugi niz godina nastaju isključivo u nezavisnoj produkciji što ga čini jednim od najaktivnijih filmaša današnjice, pogotovu ako se uzme u obzir da je većini njih scenarist i producent, a nekima snimatelj, montažer i skladatelj glazbe. Njegove filmove odlikuje smireni ritam i naizgled banalna radnja, naracija je epizodična pa su filmovi formirani u više dijelova, dok su vremenski odnosi među njima često namjerno neodređeni, kao uostalom i narav radnje (komično-tužno) te likovi, što gledatelju sugerira nepouzdanost viđenog, odnosno sklonost navođenja istog na krive zaključke, čemu pridonosi i autorovo pouzdanje u nepouzdanog pripovjedača i ponavljanje radnje s malim pomacima u značenju. Isprva uronjen u priče o suvremenim urbanim oblicima otuđenosti glavnih likova, zbog čega se ovaj autor često uspoređuje s tajvanskim sineastima Edwardom Yangom i Tsai Ming-liangom, Hong je tijekom dvijetisućitih svoje filmove začinio oštroumnim dijalozima, pomaknutim humorom i komičnim situacijama, a fokus stavio na likove iz svijeta filma i, općenito, intelektualce u često bezuspješnoj potrazi za ljubavlju što je kritičare navelo da ga počnu dovoditi u vezu s francuskim predstavnikom narativnog filma Éricom Rohmerom.