Glazbena želja: Godard kroz Jedan plus jedan - Screenings | Art-kino Croatia

1968. Jean-Luc Godard u Londonu. Rolling Stonesi uvježbavaju najpoznatiju stvar s albuma Beggars Banquet, svoj budući zloglasni hit. Black Panthers se potucaju smetlištem automobila, razmjenjuju revolucionarnu literaturu i maltretiraju bjelkinje u bijelim haljama. Pornografija u zagrljaju s nacističkom propagandom. Uloga medija, manipulacija prizora i zloslutna moć jezika u nezaustavljivom rastu tehnokratskog društva. Izjave koje se rugaju zapadnjačkoj misli: Samo je jedan način da se bude intelektualnim revolucionarom, a to je da se prestane biti intelektualcem. Marksizam u formi filma ili Cinemarxism.

Radikalizacija Godardovog filmskog jezika i odbacivanje njegove zabavljačke funkcije te tematsko-motivski prelazak na aktualne političke događaje i društvenu problematiku – koji je započeo svojom Kineskinjom (1967.), a nastavio s osnivanjem Grupe Dziga Vertov – svoj je izraz pronašla i u filmu koji je redatelj originalno nazvao 1 + 1, a odlikuju je razlabavljena forma u kojoj se kombiniraju i međusobno komentiraju dokumentarni i igrani dijelovi, motivi klasne/rasne borbe, seksualne i rodne revolucije s tipično godardovskom kritikom kapitalizma i establišmenta. Drugim riječima, u filmu kojemu je glavna namjera subvertirati, upropastiti i uništiti tzv. civilizacijske vrijednosti, snimanje nastanka pjesme Sympathy For The Devil lako bi se moglo predstaviti alegorijskim prikazom stvaranja soundtracka za apokaliptične prizore kraja ne samo industrijske, već civilizacije uopće.