Program
À PROPOS NICE
(À PROPOS DE NICE, dokumentarni nijemi film, Francuska, 1930., 31 min)
Manifestno ostvarenje socijalnog dokumentarizma, vizualni pamflet Jeana Vigoa, pjesnika vječno mladog, novog filma, društvena je satira o gradu Nici, gradu turista, hotela, kocke i njezinih stanovnika, groteskni karneval užitka puti i slika smrti. Srodan angažiranim simfonijama velegrada, film ujedinjuje avangardističko nasljeđe 1920-ih i najavljuje struje poetskog realizma i francuskog novog vala, kao trajan izazov aktualnosti i odgovornosti filma. Vigo, sin anarhista Miguela Almereyde ubijenog u zatvoru, prvim je filmom predstavio vlastiti filmski anarhizam, najavljen govorom Socijalni film, o dokumentarnoj točki gledišta prije prikazivanja u lipnju 1930. za Groupement des Spectateurs d’ Avant-Garde, koji prokazuje društvenu neodgovornost: “posljednje izdisaje društva toliko izgubljenog u vlastitom eksapizmu da izaziva mučninu i suosjećanje za revolucionarno rješenje”. Film je snimio Boris Kaufman, a njihova kamera-oko usmjerena na fizičku stvarnost koja se mora bilježiti i tumačiti kao dokument, krade duh zajednice: svijet suprotnosti buržujske dokolice i uznemirujuće siromašnih četvrti.
Tanja Vrvilo
NULA IZ VLADANJA
(ZÉRO DE CONDUITE, uloge: Jean Dasté, Robert le Flon, Du Verron, Delphin, Léon Larive, Louis Lefebvre, Gérard de Bédarieux, Francuska, 1933., 43 min)
Jedan od najranijih i najutjecajnijih primjera boarding school filmova Vigoov je intimni obračun s represivnim edukativnim sustavom njegove, ali i naših, mladosti. Iako gotovo naivno dječji u svojoj kritici školstva, kao i u metodama revolta (koje uključuju gađanje hranom i jastucima), francuske su ga vlasti u međuratnom razdoblju ocijenile dovoljno opasnim da ga - zabrane pa su tako, nakon premijere u travnju 1933., dječaci iz neimenovane francuske ulice morali pričekati punih 13 godina da po drugi put trijumfalno zavijore svojom piratskom zastavom s krova obrazovno-ugnjetavačke institucije. Stojevi na jednoj ruci, lopte koje magično nestaju, animacije na papiru - samo su dio poetskih fantazija koje je u ovom filmu dijete u Vigou prenijelo na veliko platno, ilustriravši tako sve što je naučilo onih dana kojih nije bilo u školi. Pokazavši da mašta i sloboda rijetko stanuju kod odraslih, Vigo je, uz glazbeni skor Maurice Jauberta, savršeno opredmetio ignoranciju autoritativnih istanci te dokazao da definitivno zaslužuje peticu iz invencije, iako je možda i sam imao nulu iz vladanja. A ispričnice za izostanke sa satova rado će mu ispisati svaki gledatelj... ili barem ono dijete u njemu.
Jasna Žmak
