5. Ciklus turskoga filma

Program

Peti Ciklus turskoga filma donosi pet suvremenih filmskih naslova turskoga porijekla.

Ciklus će svečano otvoriti glazbena drama Yozgat Blues koja prati Yavuza (58) koji pjeva popularne pjesme 70-ih, no njegova je karijera na silaznoj putanji sve dok neočekivani gosti stignu u grad. U nastavku Ciklusa na repertoaru Art-kina će se naći i njemačko-turska drama Kalup o umirovljenom udovcu čiji se život naglo mijenja nakon jednog incidenta, drama Merjem o 18-godišnjakinji koja čeka povratak svog novovjenčanog supruga, drama Čestica o majci koja se bori za bolji život te romantična komedija Ljubav voli slučajnosti o nevjerojatnom nizu slučajnosti i 'domino efektu'.

Program se provodi u suradnji s Hrvatsko-turskim društvom Rijeka, Institutom Yunus Emre i Veleposlanstvom Republike Turske u Zagrebu.

USPORENO SRCE FILMA / tekst DRAGAN RUBEŠA

Već petu godinu zaredom Art-kino Croatia ugošćuje suvremeni turski film. Jubilej je dvostruk jer paralelno obilježavamo i 20. godinu djelovanja Hrvatsko-turskog društva u Rijeci, bez kojeg bi njegovi već tradicionalni Ciklusi turskog filma naprosto bili nezamislivi. Zato oni u isti mah funkcioniraju i kao presjek onog najboljeg što se tih godina događalo u njegovoj autorskoj produkciji. Detektirali smo njegove trendove, škole i pravce. Otkrivali smo neka nova i dosad nepoznata autorska imena koja nisu strogo vezana za istanbulske vedute, poput Ankare Seyfija Teomana (Naš duboki očaj). A ponekad smo prekopavali po njegovim filmskim arhivima i tragali za njegovim izgubljenim vremenom, s autorima poput Memduha Una (Tri prijatelja). Turski filmski minimalizam i njegove meditativne refleksije postali su vruće akvizicije najprestižnijih filmskih festivala, od Berlina do Cannesa i venecijanske Mostre. A imena poput Nuri Bilge Ceylana, Semiha Kaplanoglua, Rehe Erdema i Yesim Ustaoglu kao jedine dame u tom dominantno muškom autorskom korpusu, prometnula su se u festivalske miljenike par excellence.

Svi ti autori vole snimati nevidljivo, evocirati egzistencijalni minimalizam, usporavati srce filma i pokazivati nevjerojatnu lakoću duše. To dokazuje i Kaplanogluova sjajna trilogija o Jusufu (Jaje, Mlijeko, Med) bez koje bi geneza našeg ciklusa bila nezamisliva, ali i veliki filmovi s dječjim likovima poput Vremena i vjetrova Rehe Erdema i Brodova od kora lubenica Ahmeta Ulucaya. Svi ti filmovi više su došaptani nego snimljeni. Oni fotografiraju krajolik s takvom preciznošću da nam se čini kao da režu vrijeme. Upravo ta 'kasaba' locirana u zabitima Anadolije ili u planinama iznad Crnog mora, postala je njihov zaštitni znak. Ono što je Orhan Pamuk u turskoj literaturi, to su Ceylan, Erdem & Co. u turskom filmu. Ali njihovi komadi su poput dobrog vina. Treba ih ostaviti da se malo odmore i potom ih konzimirati sporo.

Kvintesencijalni krajolici Anadolije ukazuju se i u našem najnovijem 5. po redu Ciklusu turskog filma, koji na neki način pripada virtuoznom Ercanu Kesalu (Bilo jednom u Anadoliji). U Yozgat Bluesu glumi starog glazbenika koji obožava Dassinov song L'Ete Indien i zarađuje za život pjevajući po šoping centrima, da bi se nakon očeve smrti vratio u anadolsko selo u društvu bivše učenice koja mu je predložila da bude njegov prateći vokal, pri čemu autor igra na distance i poziva nas da upijamo njegove emocije i skrivene misli između redaka. A u izvrsnom Kalupu Alija Aydina glumi umornog željezničara čiji je jedini kontakt s vanjskim svijetom stari tranzistor sovjetske proizvodnje. Nakon sinova nestanka u protuvladinim demonstracijama on kreće u Istanbul da bi pronašao službeni odgovor. A nada da će opet zagrliti sina i bol njegove odsutnosti imaju suhi okus prašine koja se diže s tračnica.

Čak dva filma našeg Ciklusa fokusirana su na ženske likove. U Merjem Atalaya Tasdikena, njegova 18-godišnja junakinja koja provodi monotone dane u mužnji krava i pripremi jogurta, postaje rastrgana između muža koji je s njome proveo prvih šest bračnih dana, i mladića koji se vratio iz vojske s PTSP-om. A u Tepegozovoj kritici divljeg kapitalizma i prekarijata (Čestica) imamo samohranu majku koja rinta šest dana u tjednu u tvornici, dijeleći vlažni madrac u podrumskom stanu s ostalim radnicama, koje 'sistem' doslovno tjera da se prostituiraju da bi zaradile poneku liru više. Jedini film koji iskače iz ovog sivila je Ljubav voli slučajnosti, čiji autor Omer Faruk Sorak (Vizontele) priziva holivudsku rom-com retoriku, pa bismo ga mogli preimenovati u 'Sleepless In Ankara.