Ciklus filmova Philippea Garrela - Series and Festivals | Art-kino Croatia

Nazvali su ga 'Rimbaudom filma'. A Godard je za svog suvozača rekao da su njegovi filmovi udaljeni od prirodne ljepote poput zuba od usana

U najnovijem filmu Oliviera Assayasa Apres Mai autor portretira djecu revolucije kao da poziraju za Vogue. Dijelu publike je to prilično zasmetalo iako sve to nije bez vraga. Te mitske '68 na koju se Assayas referira, Philippe Garrel je imao 20 godina i s kamerom u ruci jezdio je pariškim ulicama u Godardovu crvenom Ferrariju. Utopijski žar revolucije od koje se Garrel nikad nije posve oporavio, sudara se s hedonističkim ekscesima, sublimiranim u autorovoj intimnoj i krajnje beskompromisnoj viziji života. Nazvali su ga 'Rimbaudom filma'. A Godard je za svog suvozača rekao da su njegovi filmovi udaljeni od prirodne ljepote poput zuba od usana.

U Nouvelle Vague zakoračio je prilično naglo i kasno, iako se u početku nije odvajao od njegova najrubnijeg undergrounda. Bio je i ostao njegovo vječno usamljeno srce, rastrgano između heroina i filma, Pariza i Ibize. Njegova desetogodišnja veza s Nico (ex Velvet Underground) ostavila je traga u dva seminalna Garrelova filma. U eksperimentalnoj heroinskoj ekstravaganciji La cicatrice interiure (Unutarnji ožiljak), on ju snima dok jezdi egipatskom pustinjom i islandskim tundrama, koristeći njenu hipnotičku glazbu. A u J'entends plus la guitare snimljenom tri godine nakon što je Nico umrla, koji funkcionira kao razorna anatomija njihove turbulentne veze, Benoit Regent je Garrelov alter ego zaljubljen u prelijepu Johannu ter Streege (aluzije na Nico više su nego evidentne). Njihovi su post-šezdesetosmaški životi na relaciji između Positana (sjetimo se slične talijanske ljetne avanture u kojoj sudjeluju Assayasovi manekeni revolucije) i vlažnih pariških apartmana sa čijih se zidova ljušti boja. Iako će Regentova Gerarda spasiti Aline (glumi ju tadašnja Garrelova žena Brigitte Sy) i vratiti ga u život, sretna završnica praktički je nemoguća.

Divlje šezdesete u autorovu životu doslovno će okončati elektrošokom, nakon čega vidno traumatizirani Garrel zamjenjuje eksperimente i apstraktne hermetične vizije naglašenijim narativnim stilom, iako njegova opsesija autobiografskim elementima ostaje vječna i postojana, pri čemu u odabiru glumaca često koristi članove obitelji. U Hitnim poljupcima (Les baisers de secours) glumi samog sebe, konkretnije, egoističnog filmaša koji odlučuje snimiti film o sebi i vlastitom braku. Njegova tadašnja žena Brigitte Sy mu kaže da ako joj ne dopusti da u filmu glumi sebe, život će im se pretvoriti u pakao. U filmu se pojavljuje i autorov otac Maurice Garrel. A njegov sin Louis koji je tada imao pet godina, puštao je papirnate lađe u kadi, da bi u sličnu kadu uronio puno godina kasnije u Običnim ljubavnicima (Les amants reguliers) kako bi s lica isprao tragove pepela od upaljenih barikada revolucije. Koliko je autorov stil tada još bio neuredan i nesofisticiran dokazuje i scena iz Hitnih poljubaca u kojoj Garrel nonšalantno ulazi u kadar i sudara se s Anemone, glumicom kojoj će dodijeliti ulogu vlastite žene u filmu koji snima, upitavši ju, 'Imaš li nešto protiv da sam ušao u film?'

Sve tri generacije Garrelovih – djed Maurice, sin mu Philippe i unuk Louis – nanovo se susreću oko stola u Običnim ljubavnicima tijekom obiteljske večere, nakon što je čađa s Louisova lica isprana. A u Rođenju ljubavi (La naissance de l'amour) u kojem dominiraju melankolične jazzy partiture Johna Calea garnirane found footageom iz Zaljevskog rata, prijateljstvo sredovječnog pisca Jean-Pierrea Leauda i glumca Loua Castella te njihove romanse s različitim ženama nanovo nose teret Garrelove intimne prošlosti, dajući joj gotovo mitološku dimenziju (jednom je i sam definirao film kao 'Freud plus Lumiere' premda puno više duguje potonjem).

I u najnovijem Garrelovu filmu Uzavrelo ljeto (Un ete brullant) dominiraju autorove teme samoubojstva, ovisnosti i tenzije između individualne slobode i odgovornosti, iako prvi put njegov surogat Paul postaje promatrač, a ne protagonist, inspiriran odnosom Garrelova prijatelja slikara Frederica Parda i glumice Tine Aumont (glumi ju Monica Bellucci), smatrajući da se Talijani još odmaraju od Risorgimenta. Već uvodni dugi kadar u kojem Bellucci pozira slikaru, dokazuje da je Garrell poput Jacquota i Assayasa bio veliki režiser prelijepih žena, čime Godardova sintagma 'prirodne ljepote' kojom je opisao Garrelov prosede, dobiva pravi smisao.