Program
Ciklus talijanskog neorealizma u Art-kinu čine četiri neorealistička bisera: Zemlja drhti (La terra trema, 1947), u režiji Luchina Viscontija. Snimljena s naturščicima, to je slobodna, osuvremenjena obrada romana Obitelj Malavoglia Giovannija Verge, priča o životu eksploatiranih ribara sa Sicilije, koji su prinuđeni na migracije prema bogatijem talijanskom sjeveru. Gorka riža (Riso Amaro, 1948) u režiji Giuseppea De Santisa, bavi se problemom iskorištavanja radnica na rižinim poljima Piemontea. Film je postigao veliki uspjeh i izvan Italije zahvaljujući glumici Silvani Mangano, prvoj predstavnici pin-upa u talijanskoj kinematografiji.
Tu su i Mlin na rijeci Po (Il mulino del Po, 1949) Alberta Lattuade gdje radnja prati junakinju Bertu koja, nakon socijalnih nemira uzrokovanih visokim porezima i nepravednim odnosom zemljoposjednika, ostaje osiromašena, te je prinuđena raditi kao sluškinja.
Čudo u Milanu (Miracolo a Milano, 1950) Vittorija De Sice, komedija je nastala pod utjecajem Charlija Chaplina i Renéa Claira, jedino stilizirano djelo neorealističkog pokreta.
"Talijanski neorealizam bio je ostavio dubokih tragova kako u matičnoj kinematografiji (Drvo za klompe Ermana Olmija, 1978.), tako i u brojnim drugim svjetskim kinematografijama, počevši od iranske pa sve do hrvatske
(...) Prvo važnije neorealističko ostvarenje "Rim, otvoreni grad" (1945.) Roberta Rosselinija (...) u kojem je dokumentaristička građa neplanirano prerasla u improvizacijski ovlašno razrađenu 'narativnu' storiju spontano anticipiravši neke od temeljnih retoričkih načela nove poetike: praviti filmove na sliku i priliku života s težištem na maksimalnoj realističnosti prizora u okolnostima tzv. nađene priče, ali i zateknutih (mahom razrušenih) interijera i eksterijera. U filmu koji je, silom prilika, bio sniman na raznorodnom filmskom materijalu, većinu uloga tumačili su – u duhu novih shvaćanja što su odmah bila zaživjela - naturščici, a prevladavali su dokumentaristički dugi kontinuirani kadrovi.
Baveći se mahom marginalnim društvenim slojevima, neorealistički su filmovi, uz spomenuto, preferirali neposrednost, reduciranu narativnost (s naglašeno sporijim razvojem 'priče' i pokušajima približavanja zbiljskom trajanju radnje), fragmentarnost i izoštrenu kritičnost; težili su i tzv. globalnoj metafori vičnoj da cjelinu filma uzdigne na razinu simbola usmjerenog prokazivanju nekog duboko aberantnog društvenog procesa, društva u cjelini.
Pokraj spomenuta Rosselinija (te ideologa pokreta Cesarea Zavattinija), vodeći redatelji pokreta bili su: Vittorio de Sica (Kradljivci bicikla, 1948.; Umberto D, 1951.) i Luchino Visconti (Zemlja drhti, 1948.). Slijede ih: Giuseppe De Santis, Pietro Germi, a u početnoj fazi svoga stvaralaštva Michelangelo Antonioni i Federico Fellini. Nakon 1950. godine, kada su se bili ponešto već iscrpli potencijali novine, slijedi svojevrsna inačica neorealističke poetike pod nazivom neorealizam duše, koja je izričajno težište bila premjestila sa socijalnih datosti na psihološke."
tekst: Petar Krelja, Hrvatski filmski savez
