Film, sreća

Text: Jurij Meden, Slovenska kinoteka

Od 27. do 29. ožujka pogledajte kratke filmove Karpa Godine, dva filma koje je obilježio kao direktor fotografije te dva dugometražna filma.

Film, sreća / Kratki filmovi Karpa Godine

Kako bi se propisno predstavili i shvatili kratki filmovi bivšeg jugoslavenskog, sada slovenskog redatelja, Karpa Ačimovića Godine trebalo bi započeti s detaljnim pojašnjenjem specifičnog geografsko-sociološko-političkog konteksta koji dijeli gotovo jednake zasluge mladenačkog, anarhičnog i zaigranog duha Karpa Godine. Nažalost, za to ovdje nema prostora, već samo za osnove koje će olakšati razumijevanje.

Mjesto: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (1943. – 1991.), ambiciozan i, na mnogo načina, iznimno uspješan eksperiment u kreiranju kozmopolitske socijalističke utopije između Istoka i Zapada, utemeljene u prekluzivnim uvjetima moderne nacionalne države, ali na zajedničkim kulturnim vrijednostima. Vrijeme: kasne 60-e, vrlo rane 70-e, eksplozija kreativnosti u svim sferama života i razmišljanja, zlatne godine takozvane Nove Jugoslavenske kinematografije (derogativno označen kao Crni film), kolijevka međunarodno prepoznatih imena kao što su Dušan Makavejev, pokret kojeg je Godina, kao jedan od najtraženijih direktora fotografije, pomogao oblikovati na presudan način.

Godina je rođen 1943. godine u Skoplju (Makedonija) kada je njegova obitelj i period ranog života imao prvi veliki utjecaj na njegov kasniji kreativni razvoj. Njegova je majka, Milena Godina, bila poznata glumica dok njegov otac bio fotograf, novinar, revolucionar i slavljena ličnost otpora tijekom Drugog svjetskog rata. Kada je imao šest, Godina se preselio s juga Republike Jugoslavije na sjever, u Sloveniju, gdje je ubrzo postao jedan od najmlađih članova Kino kluba Odsev (Refleksija). Godine 1962. upisao se na ljubljansku Akademiju za kazalište, film i televiziju dok je istovremeno neprestano snimao kratke amaterske filmove unutar postojeće i iznimno dobro razvijene strukture amaterskih filmskih klubova diljem Jugoslavije. Ovi rani 8-milimetarski filmovi osvojili su mnoge nagrade na brojnim festivalima kratkog filma diljem Federacije; to su, također, mjesta gdje je Godina upoznao brojne svoje buduće suradnike i srodne duše u želji da se otrgnu od postojećih estetskih i političkih konvencija tadašnjeg vremena i da usmjere svoje kamere u ranije neistražene teritorije na, tada, još nezamisliv način.

Želimir Žilnik, cjeloživotni prijatelj i najbliži kreativni suradnik Karpa Godine, vjerojatno je najvažniji redatelj koji uporno dovikuje iz Balkana posljednjih 50 godina, sjeća se upoznavanja Godine ranih 60-ih u stanju oslobađajućeg, transformativnog šoka. Dok su mladi filmaši tog vremena nježno tretirali svoju teško nabavljenu tehničku opremu kao nešto sveto, Godina je trčao okolo mašući kamerama kao krilima, bacajući se u nemoguće položaje dok je istovremeno uspijevao proizvesti predivno kadrirane i oštre slike koje, ne samo da su odjekivale, već vrištale određenom joie-de-vivire koja je ostala najvažniji trademark Godine kroz cijelu njegovu karijeru redatelja. Karpo Godina je 1968. snimao prvi Žilnikov film «Rani radovi» doslovno vukući kameru kroz blato većinu filma, stvarajući jedan od najneobičnijih prelijepih (i politički subverzivnih) filmova u povijesti jugoslavenske kinematografije, ujedno i pobjednika Zlatnog medvjeda na Berlin Film Festivalu 1969.

Upravo taj sveprožimajući zarazni osjećaj sreće čini da kratki filmovi Karpa Godine toliko odskaču od svega što su njegovi kolege tog vremena proizvodili; sreća, neovisno od težine određenih tema. Na naizgled bezbrižan i vedar način, uz malu dozu ironije bez cinizma, Godina se u svojim kratkim filmovima bavio osjetljivim temama poput svete dogme jugoslavenskog bratstva i jedinstva ("Zdravi ljudi za razonodu") ili apsurdnosti svakodnevnog života prisilno unovačenih vojnika koji su odvojeni od, prema Godini, najsvrhovitijeg i uzbudljivijeg od svih vrsta postojanja: (umjetnost) ljubavi ("O ljubavnim vještinama ili film sa 14441 kvadratom").

Koliko se god činilo čudnim, zapravo je jednostavno previdjeti specifičan i prilično jedinstven stav kao jedan od ključnih elemenata Godininog redateljskog potpisa koji proizlazi iz najmanje tri druga elementa koji igraju istaknutu ulogu u njegovom filmskom svemiru. Prvi proizlazi iz činjenice da je Godina majstorski snimatelj, gorljivi fotograf, poznavatelj kadriranja i svjetla kako samo najveći talenti mogu. Prema tome, svi se filmovi Karpa Godine mogu promatrati kao serije neobično gracioznih fotografija, oživljenih gotovo slučajno, gotovo samo na drugi pogled, kako bi se dodao još jedan sloj značenja na ono što se već čini savršeno zaokruženom, uvjerljivom i koherentnom vizijom. Drugo: svaki kratki film kojeg je režirao Godina, pogotovo u smislu strukture, konceptualno je umjetničko djelo u kojem se rigorozni (i uvijek drugačiji) koncept-u-radu prikazuje odmah; a ipak onda, magično još uvijek pršti od života koji se inače čini kao da nema pravila koje bi to zarobilo na celuloidu. Posljednje, ali ne i najmanje važno, Godinini filmovi ne samo da zanemaruju već su sretno nesvjesni uspostavljenim poimanjem dokumentarnog filma ili fikcije. Oni postoje, srodni avangardnoj poeziji 1920-ih, kao erupcija (u ovom slučaju) audiovizualnih medija na mogućnosti i potencijale, pjesničkih i proznih, nježnih i eksplozivnih u isto vrijeme.

Svi su se prije navedeni elementi po prvi put zajedno okupili u prvom profesionalnom kratkom filmu "Piknik u nedjelju" (1968.), njegovom posljednjem crno-bijelom filmu na gotovo dadaističkom prikazu sedam vrlo različitih ljudi koji pokušavaju, svaki na svoj način, uživati u idili lijenog nedjeljnog popodneva na otvorenom, ili možda razvoj poznatog izleta Jeana Renoira kakvog bi režirao Jacques Tati.

Dvije godine kasnije Godina se pojavljuje u svojoj punoj slavi s kratkim eksperimentom "Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk" (1970.), koji je jednako čudan i ekstravagantan kao i što je i sam naslov neshvatljiv. "Mozak" je film, napravljen u suradnji s avangardnom kazališnom trupom imena Pupilija Ferkeverk, istovremeno u svemu i ničemu. Može se gledati kao snimka pomno konstruiranog performansa, spontani ritual ili jednostavno kao hrpa dugokosih naturista na tripu. Može se promatrati kao jugoslavenska verzija filma Flaming Creatures Jacka Smitha ili kao njegova parodija; kao strastvena molba u korist individualnosti i slobode, bijesne vike protiv bilo kojeg autoriteta ili kao eksplozija šarenih zvukova i glasne slike. U svakom slučaju, "Mozak" je smrtonosna kapsula zaražena entuzijazmom, film koji sa svakim kvadratnim centimetrom neprestano gori, dok prostor izvan slike doslovno smrdi na (nikad zapravo prikazan) seks. Kada se danas Godinu pita za snimanje ovog filma, smiješeći se on pojašnjava da se sjeća da se snimanje filma dogodilo prije nekog vremena i prije nekog mjesta - to je otprilike to.

Nakon "Mozga" je uslijedio vjerojatno najpoznatiji i najozloglašeniji film Karpa Godine. "Zdravi ljudi za razonodu" (1971.) Godini su osvojili dvije nagrada na poznatom filmskom festivalu kratkog filma u Njemačkoj – Oberhausen, dok je cenzura kod kuće očajnički pokušavala odgonetnuti kriptirani podtekst filma te u konačnici odlučila zabraniti film zbog sumnje da sadrži «neke» neprimjerene skrivene poruke. Razonoda je doslovno pjesma, duga pjesma o prekrasnom različitim ljudima koji naseljavaju ruralnu Vojvodinu, sjeverozapadni dio Srbije, uključujući Srbe, Hrvate, Mađare, Slovake, Rumunje, Makedonce, Ruse, Nijemce, Rome i još mnoge (preko dvadeset različitih etničkih grupa mirno dijele 8.000 četvornih kilometara Vojvodine). Slike, koje pruža Godina, nisu ništa drugo nego doslovne ilustracije teksta pjesme, govoreći o bezrezervnoj ljubavi koju jedna etnička skupina osjeća za druge. Dok je film dragocjen kao etnografski dokument, eksperimentalno-glazbeni ili jednostavno kao nevjerojatni, brzi prikaz lica i boja (svaka etnička skupina različito boji svoje kuće: hrvatske su kuće su zlatno-žute, Slovaci koriste plavu boju, Mađari zelenu, itd.) Razonoda se možda najviše ističe po svojoj neuhvatljivosti: Jugoslavenski cenzor mogao je biti u pravu sumnjajući da se Godina ruga svetoj jugoslavenskoj ideji bratstva i jedinstva (između etičkih skupina), ali "Razonoda" može biti istovremeno i najozbiljnija oda istoj toj ideji ispunjena ničim drugim nego srećom i veseljem ideje bratstva i jedinstva koje zapravo postoji i materijalizira se upravo ovdje, ispred kamere.

Slična nesretna sudbina zadesila je i "O ljubavnim vještinama ili film sa 14441 kvadratom" (1972.), film kojeg je Godina snimio dok je služio vojsku i kada ga je Jugoslavenska vojska htjela zaposliti. Godina je uzeo ono što su mu ponudili – diviziju od 20000 trupa, veliku količinu filma i potpunu kontrolu nad kreativnim procesom, no umjesto kratkog filma militarističke propagande i pažljivo orkestrirane manevre velike eskadrile vojnika preko makedonskih neplodnih brežuljaka - on je snimio ono što filmska kustosica Vassily Bourikas naziva «jednim od najvažnijih lakrdijaških antimilitarističkih filmova nastalih unutar vojne jedinice». Godina je isprepleo snimke vojnika sa snimkama obližnjeg sela gdje živi više od 7000 neudanih žena, radnica u tvornicama, mladih medicinskih sestara i školarki – koje žive potpuno izolirano od dječaka koji služe vojsku. Promatrano u tom kontekstu, slike žena prenose nekakvu melankoličnu čežnju, žudnju za ljubavlju, pomiješanu sa strpljivim razumijevanjem za glupošću muškaraca, dok se slike vojnika iznenada pojavljuju kao scena iz ogromne ludnice pod vedrim nebom. Smjenjivanjem masovnih scena s prikazom samo muškaraca, a tek potom žena koje prati romantična šansona, beskrajno priča o «tisuću vojnika, tisuću žena, ali bez djece». Godina je jedva izbjegao zatvorsku kaznu i morao je ukrasti svoj film kako bi ga imao.

Beogradski Međunarodni filmski festival, godine 1972., bio je pravo mjesto. Godina je okupio šaroliku postavu međunarodnih i domaćih gostiju: Tinto Brass, Puriša Đorđević, Miloš Forman, Buck Henry, Dušan Makavejev, Paul Morrisey, Bogdan Tirnanić i Frederick Wiseman. Svake večeri nakon što su službene projekcije, razgovori i večere završili, oni bi se iskrali u maleni, napušteni apartman gdje se 35 milimetarska kamera nazirala u kutu. Godina je izazvao svakog od svojih slavnih gostiju da snime kratki film, prateći niz jednostavnih, ali strogih pravila: jedna soba, jedna pozicija kamere, bez zumiranja ili zakretanja, u trajanju od par minuta. I u svakom kadru riječi "Nedostaje mi Sonja Henie", poznati citat iz Snoopyjevih crtića. Ostalo je prepušteno u potpunosti individualnoj imaginaciji. Rezultat: "Nedostaje mi Sonja Henie" (1972.), konceptualno remekdjelo apsurdnog crnog humora, sedam izrazito različitih varijacija na apsurdnu temu, mokri snovi jednog kinofila. Kreativni proces koji je često nastajao u alkoholnoj izmaglici i pomahnitalom tempu (pojedini se sudionici niti ne sjećaju sudjelovanja) uhvatila je 16 milimetarska kamera Karpa Godine što je rezultiralo filmom "Making of Nedostaje mi Sonja Henie" (1972.). Kratki 'dokumentarac' koji je jednako inspirativan, maštovit i, iznad svega, opsjednut istim anarhičnim duhom. Nadilazeći puki (no, ipak ekstremno dragocjeni) dokument određene kreativne energije tog vremena, film se također može gledati i kao jedinstveni didaktički alat jer svaki sudionik zauzima potpuno različit pristup u oživljavanju Sonje Henie.

Kao što je i prije navedeno, jugoslavenska vlada, ozbiljno je suzbijala slobodno razmišljanje društva sredinom 70-ih, prepoznala je više-manje otvorene političke bilješke Godine pokusnim glupostima i nije mu dozvoljavala sve do 1980. snimanje, ovo je vrijeme Godina proveo u ponovnom otkrivanju sebe kao redatelja više konvencionalnih, ali u općem smislu i dalje predivno nadrealnim narativnim filmovima. Sada, kao umirovljen profesor režije i fotografije koji nije napravio film cijelo desetljeće, Godina se polako ponovno pokreće, prema riječima kritičara Olafa Möllera, «Auteur budućnosti koju trebamo».