In Memoriam Ken Russell - Series and Festivals | Art-kino Croatia

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća smatran je najoriginalnijim, ali i najkontroverznijim britanskim redateljem koji je (pre)bogatim vizualnim ekshibicijama i odstupanjima od svih mogućih normi i kritiku i publiku podijelio na očarane obožavatelje i zagrižene osporavatelje 

Iako je Ken Russell režirao i nakon što je prošao osamdesetu, uglavnom su to bili kratki filmovi, te video i televizijski uradci. Posljednji cjelovečernji film Kurva (Whore) realizirao je još 1991., pa se čini da je taj redatelj sklon ekspresivnim redateljskim atrakcijama nepravedno zaboravljen nakon razdoblja slave koje je kulminiralo u prvoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je smatran najoriginalnijim, ali i najkontroverznijim britanskim redateljem koji je svojim (pre)bogatim vizualnim ekshibicijama i odstupanjima od svih mogućih normi (od dramaturških do ćudorednih) i kritiku i publiku podijelio na očarane obožavatelje i zagrižene osporavatelje. Tada su snimljeni i filmovi iz ovog ciklusa Demoni (1971.), Divlji Mesija (1972.) i Tommy (1975.) što je nedvojbeno vrlo reprezentativan izbor koji pokazuje koliko je Russell (iako već u srednjim godinama) bio pravi izraz tada dominantna osjećanja bunta mladih prema postojećem društvenom sustavu. 
Russell je u mladosti bio i mornarički kadet i baletan, s uspjehom se okušao u modnoj fotografiji, a snimio je i nekoliko zapaženih amaterskih filmova. Profesionalno se režijom počeo baviti na BBC-u realiziravši mnogobrojne dokumentarce o značajnim glazbenim umjetnicima. U njih je unosio mnoga neočekivana stilska rješenja nastojeći upozoriti na svoju umjetničku originalnost, ali i pokazati svoje mladenačko nemirenje s postojećim sustavom vrijednosti. Značajna priznanja mu je ipak donio tek njegov treći igrani film Zaljubljene žene (Women in Love, 1969.) prema romanu D. H. Lawrencea. 
No, tek su Demoni pokazali svu Russellovu fascinaciju vizualnim efektima, pa je nakon toga većina kritičara počela s pravom govoriti o njegovome baroknome stilu. Scenarij koji je napisao za taj film prema knjizi Aldousa Huxleya i drami Johna Waitinga potpuno je jasno pokazao da je on na vrlo originalan način iz poznatih literarnih djela izvlači izrazito osobnu interpretaciju kojoj je više stalo da korespondira s redateljevom vizijom suvremenih problema. Tako su i Demoni - i pored sve vizualne ljepote, blještavila scenografije i kostima, te drame koja nastaje iz vjerskih pobuna i sukoba u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća – suvremen film koji posredno, ali vrlo jasno prikazuje dogmatizam i političke procese svojstvene dvadesetom stoljeću. 
Divlji Mesija se temelji na biografiji francuskog avangardnog kipara Henrija Godiera-Brzeske koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu u dobi od dvadesettri godine. Ne samo da je tako unaprijed utjelovio jednu od popularnih parola buntovne mladeži šezdesetih i sedamdesetih – „Umri mlad i budi lijep leš“ nego su ga i njegov privatni život s čudnim ljubavnim vezama i stalnom oporbom prema građanskim konvencijama činili mogućim junakom te nove generacije kojoj ga je Russell predočio u vizualno raskošnoj, ali dramaturški cjelovitoj filmskoj viziji. 
Tommy je pak jedna od najupečatljivijih filmovanih rock-opera baš po tome što Russell više niti ne pokušava sačuvati neku dramaturšku cjelinu nego se prepušta svim svojim i filmskim i životnim opsesijama stvarajući niz iznimno dojmljivih i efektnih sekvenci koje se postupno sklapaju u mozaik koji je opet na svoj način slika duha i mentaliteta sedamdesetih. No, kako mladi buntovnici stare (barem oni koji nisu umrli jureći na razne načine za svojim snovima) i postupno se sve više prilagođavaju važećim društvenim normama, Russell koji se ne mijenja više nije originalni tumač mentaliteta jedne važne društvene skupine. Umjesto toga pomalo od originalnog filmaša u očima većine gledatelja i kritičara postaje tek „oriđinal“. 
Na neki način dogodilo mu se nešto slično protagonistu njegovog (čini mi se podcijenjenog) biografskog filma Valentino (1977.) o najvećoj zvijezdi nijemog filma. Russella niti tu nisu pretjerano zanimale povijesne činjenice. On siromašnoga talijanskog useljenika koji postaje model „latinskog ljubavnika“ i simbol kinematografije zemlje koja nije voljela njegove sunarodnjake ne prikazuje na uobičajen način kao čovjeka koji se vlastitim sposobnostima vinuo do vrha nego kao pojedinca u neprestanom sukobu s nepravednim društvenim konvencijama koje odbija prihvatiti. Valentina je to odvelo u smrt, a Russella u (djelomični) zaborav. Ovaj izbor od tri filma koji pripadaju vrhu njegovog opusa prilika je da provjerimo da li je on to doista zaslužio.