In memoriam Laura Antonelli - Series and Festivals | Art-kino Croatia

Triler Snajper s Azurne obale smješten je u Nici na francuskoj rivijeri, a Antonelli tumači ulogu Juliette Vaudreuil. Glazbu je skladao Ennio Morricone. Kroz ljubavni trokut Božanstvena žena prikazuje dekadenciju talijanskog društva 20-ih godina prošloga stoljeća. Laura Antonelli tumači Manoelu, naizgled običnu djevojku iz srednje klase. Prisjetimo se Laure Antonelli, rođene Puležanke, često nazivane 'Bellissima istriana'.

'Bellissima istriana' - ' s licem anđela i tijelom grešnice' / teskt: Dragan Rubeša, preuzeto s filmski-programu.hr

Tu bivšu nastavnicu fizičkog odgoja, rođenu u Puli 1941. talijanski mediji često su spominjali kao jednu od 'bellissime tre istriane', zajedno s Femi Benussi (Rovinj, 1945.) i Alidom Valli

'Koristim bol poput spužve i postupno se rješavam osoba zbog kojih sam patila' rekla je Laura Antonelli. Zato urbane legende kažu da je u neuglednoj kući u Ladispoliju, poderala sve fotografije osobe zbog koje je najviše patila – same sebe. Kad se oprostila od života, tijelo joj je bilo deformirano od antidepresiva, alkohola i usamljenosti. A sve je započelo kao u nekoj bajci. Za Viscontija s kojim je snimila Nevinost (1976) bila je 'najljepša žena našeg planeta'. Za Jeana Paula Belmonda kojeg je upoznala na setu Chabrolove cinične i mizogine farse Doktor Popaul, koja se smatrala autorovom osvetom francuskoj 'masovnoj publici' koja je sustavno ignorirala autorove mnogo bolje filmove, ali bila je spremna prihvatiti svaki film u kojem glumi Belmondo, bila je 'njegova najvoljenija'. Ursula Andress smatrala ju je 'najvećom suparnicom'. A za filmske kritičare bila je 'žena s licem anđela i tijelom grešnice'. Tu bivšu nastavnicu fizičkog odgoja, rođenu u Puli 1941. talijanski mediji često su spominjali kao jednu od 'bellissime tre istriane', zajedno s Femi Benussi (Rovinj, 1945.) i Alidom Valli (Pula, 1921.). Karijeru je započela u talijanskim petparačkim 'fotoromanzima' koji su u sedamdesetima funkcionirali kao fotografska preteča sapunica. Sve dok je nije uočio Pasquale Festa Campanile, zahvaljujući seriji golišavih fotografija u kojima je pozirala s violinom, ponudivši joj ulogu u filmu Il merlo maschio. Dvije godine kasnije ukazuje se u Maliziji Salvatorea Sampierija, filmu koji je na talijanskim kinoblagajnama zaradio tada nedostižnih 5 milijardi lira i postao model po kojem su se štancale erotske komedije 'all'italiana', one u kojima su uz Antonelli suvereno vladale Edwige Fenech i Gloria Guida. U njemu je glumila senzualnu sluškinju, transformiranu u mokri san svih talijanskih pubertetlija pa i šire, koju će jedan 14-godišnji mladac natjerati na seriju seksualnih poniženja, a koji će kulminirati jedne olujne noći uoči njena vjenčanja.

Kad je snimila Snajper s Azurne obale, već se prometnula u zvijezdu talijanskih tabloida i njihovih paparazza koji su je ganjali po jahtama St Tropeza i vilama St Raphaela. A uloga u Griffijevoj Božanstvenoj ženi ambijentiranoj u dekadentnim dvadesetima, ostat će upamćena po golišavoj sceni koja traje sedam minuta. No već sam naziv Comencinijeve komedije Mio Dio, come sono caduta in basso! (Bože, kako sam nisko pala!) koja joj je donijela drugi Globo d'oro, na neki način je najavila njenu agoniju koja je započela još s Maliziom kada se upustila u loše izvedenu estetsku operaciju koja će toj 'božanstvenoj ženi' razoriti lice i život. Poput Linde Lovelace koja je u kasnijoj fazi prigrlila Krista, tako će i Antonelli u jednom od svojih posljednjih medijskih nastupa reći, 'Nisam bila spremna suočiti se s karijerom, uspjehom, slavom, njenim iluzijama i promašajima. Uvijek sam bila i ostala jednostavna osoba, sramežljiva i vezana za obiteljske vrijednosti. Danas za mene postoji jedino Isus'. Tog kobnog dana otišla je na jutarnju misu. Hodala je sporo i kratkim koracima. Na sebi je imala sivu tuniku, gumene čizme i križ oko vrata. Od Laure kakvu pamtimo ostale su tek prodorno plave oči. (Dragan Rubeša)