In memoriam Nino Rota - Series and Festivals | Art-kino Croatia

Ni jedan europski niti američki filmski skladatelj nije imao hrabrosti pisati glazbu onako kako ju je pisao Nino Rota

Kao učenik avangardnih skladatelja glazbe 20. stoljeća, Ildebranda Pizzetija i Alfreda Caselle, Nino Rota (1911.-1979.) je cijeli život skladao klasičnu glazbu: opere, balete, orkestralna, komorna djela, djela za zborove… Skladao je i kazališnu glazbu, no danas se prvenstveno pamte njegove filmske partiture. Kao filmski skladatelj surađivao je s eminentnim redateljima: Albertom Lattuadom, Francom Zeffirellijem, Renatom Castellanijem, Luchinom Viscontijem, Francisom Fordom Coppolom, Renéom Clémentom, Edwardom Dmytrikom, Eduardom de Filippom… Ipak, najviše je poznata njegova suradnja s Federicom Fellinijem. Fellinijevi filmovi, poput 'Ulice' (1954.), 'Cabirinijih noći' (1957.), 'Slatkog života' (1960.), 'Osam i pol' (1963.), 'Satyricona' (1969.), 'Amarcorda' (1973.) i drugih, potaknuli su skladateljevu maštu, što je dovelo do sasvim posebne realizacije spoja auditivnog i vizualnog u njima. 
Početak suradnje Nina Rote s Federicom Fellinijem, suradnje koja je s jedne strane omogućila redatelju da jače naglasi isprepletanje realnog i irealnog, pa čak i nadrealnog, a koja je s druge strane, upravo mijenjajući izrazito suvremen glazbeni izraz u groteskni, ironični i karikaturalni, učinila partiture Nina Rote višeznačnim i prepoznatljivim – obilježio je film Bijeli šeik. To ne znači da se Rota tada prvi put susreo s filmskom glazbom. Naime, do 1952. godine napisao je već šezdesetak (!) filmskih partitura (što je zamjetan broj u prebogatu opusu koji broji oko devedeset partitura za filmove), stekao iskustvo i surađivao s različitim redateljima. U međuvremenu dodijeljene su mu brojne nagrade, pa i nagrada talijanskih filmskih kritičara Nastri d'Argento koju je dobio za partiture filmova 'Rat i mir' (King Vidor, 1965.), 'Bijele noći' (Luchino Visconti, 1957.), 'Romeo i Julija' (Franco Zeffirelli, 1968.) i 'Proba orkestra' (Federico Fellini, 1978.). 
U stvari, ni jedan europski niti američki filmski skladatelj nije imao hrabrosti pisati glazbu onako kako ju je pisao Nino Rota. On je, razmišljajući fragmentarno, grotesknim temama stvarao romantično-tragični okvir za priču (kao na primjer u 'Ulici'). Osim toga, često se služio tehnikom lajtmotiva i tu je tehniku duboko razradio, poput nekog drugačijeg Wagnera, prateći niz moralnih i ljudskih pitanja koja je u filmovima postavljao Fellini. Rotini lajtmotivi rijetko su jednosmjerni: oni obuhvaćaju više ideja i time pridonose mnogoznačnosti i glazbene i filmske poruke. S druge strane, poput mnogih drugih skladatelja i Rota iste teme koristi u različitim djelima, pa se u 'Fortunelli' pojavljuju tri motiva od kojih će dva ponovno upotrijebiti u 'Slatkom životu' i u 'Kumu'. 
Glazba za tri Coppolina 'Kuma' (Rota je doživio samo prva dva iz 1972. i 1974., no Coppola je u trećem 'Kumu' iz 1990. upotrijebio Rotinu ranije skladanu glazbu kako bi zvučno zaokružio filmski serijal) pripada skupini djela iz skladateljeva opusa čije su teme zaživjele izvan filmova. No poseban je i način na koji je melodija Speak Softly Love upotrijebljena u priči o životu nekoliko generacija mafijaške obitelji talijanskog podrijetla u Americi. Naime, izrazito romantičnim glazbenim jezikom i jednako romantičnim tekstom, ona gotovo kontradiktorno stoji uz prizore iz filma. Doživljava se, dakle, dvoznačno, kao što se doživljava većina Rotinih tema u Fellinijevim filmovima. A to znači da poseban odnos glazbe i prizora nije bio uvjetovan samo odlukama redatelja, nego i odlukama skladatelja koji se znao prilagoditi, transformirati i preobratiti u romantičara ili komičara, ali samo da istakne drugačiji pogled na tužni i pesimističan svijet usamljenosti i, najčešće, okrutne stvarnosti. (Irena Paulus)

Nino Rota - biografija



(Milano, Italija, 3. prosinca 1911. - Rim, Italija, 10. travnja 1979.)



Talijanski skladatelj, punim imenom Giovanni Rota Rinaldi, rođen je u obitelji glazbenika. Već kao dijete iznimno je glazbeno talentiran. Oratorij L'infanzia di San Giovanni Battista napisao je sa samo jedanaest godina, a djelo je izvedeno u Milanu i Parizu 1923. godine. Lirsku komediju u tri čina Il Principe Porcaro napisao je u svojoj trinaestoj godini, a objavljena je 1926. Učio je od skladatelja Giacoma Oreficea u konzervatoriju u Milanu, a potom od Ildebranda Pizzettija i Alfreda Caselle u konzervatoriju Santa Cecilia u Rimu. Nakon diplome, 1930. odlazi u SAD gdje ostaje dvije godine. Tamo dobiva školarinu Curtis instituta (Curtis Institute of Music) u Philadelphiji te uči dirigiranje od Fritza Reinera i skladanje od Rosarija Scalere. Vrativši se u Italiju diplomirao je književnost u Milanu 1937. godine i iste godine počeo raditi kao učitelj, potom ravnatelj (1950. - 1979.) u glazbenom liceju (Liceo Musicale) u Bariju. Tijekom svoje iznimno bogate i produktivne karijere napisao je, pored brojnih ostalih glazbenih djela, deset opera: 'Ariodante' (1938.-1941.),' Torquemada' (1943.), I due timidi (1950.), 'Il cappello di paglia di Firenze' (1955.), 'Scuola di guida' (1959.), 'La notte di un neurastenico' (1959.), 'Lo scoiattolo in gamba'(1959.), 'Aladino e la lampada magica' (1963.-1965.), 'La visita meravigliosa' (1965.-1969.), 'Napoli milionaria' (1973.-1977.). Skladao je i pet baleta: 'La rappresentazione di Adamo ed Eva' (1957.), 'La Strada' (1965.), 'Aci e Galatea' (1971.), 'Le Molière imaginaire' (1976.) te 'Amor di poeta' (1978.) za koreografa Mauricea Béjarta. Ipak, ponajviše ostaje u sjećanju po mnogobrojnim filmskim skladbama poput one za 'Kuma' (The Godfather, 1972.) i 'Kuma II' (The Godfather: Part II, 1974.) koja mu je donijela i Oscara za najbolju originalnu glazbu. Skladanjem za film počeo se intenzivno baviti od 1942. godine. Tijekom života napisao je skladbe za preko sto pedeset filmova, surađujući tako s brojnim redateljima poput Renata Castellanija ('Zazà', 1944.), Luchina Viscontija ('Bijele noći' / Le notti bianche, 1957.; 'Gepard' / Il gattopardo, 1963.), Alberta Lattuade ('Bez milosti' / Senza pietà, 1948.), Franca Zeffirellija ('Ukroćena goropadnica' / The Taming of the Shrew, 1967.; 'Romeo i Julija', 1968.), Marija Monicellija ('Proibito', 1954.; 'La grande guerra', 1959.), Francisa Forda Coppole ('Kum' i 'Kum II'), Kinga Vidora ('Rat i mir' / War and Peace, 1956.), Renéa Clémenta ('This Angry Age', 1958.; 'Plein soleil', 1960.), Edwarda Dmytryka ('Obsession', 1949.) i Eduarda de Filippa ('Milijunski Napulj'- 'Napoli milionaria', 1950.).

Najbliže je pak surađivao s Federicom Fellinijem, skladavši u periodu od 1952. do 1978. godine glazbu za sve njegove filmove. Suradnju su počeli na 'Bijelom šeiku' (Lo sceicco bianco, 1952.) i nastavili na filmovima 'Dangube' (I vitelloni, 1953.), 'Ulica' (La strada, 1954.), 'Slatki život' (La dolce vita, 1960.), 8½ (1963.), 'Rim' (Roma, 1972.), 'Amarcord' (1973.) te 'Proba orkestra' (Prova d'orchestra, 1978.), njihovoj posljednjoj suradnji. S Luchinom Viscontijem, Francom Zefirellijem i Eduardom de Filippom, osim na filmu, surađivao je i u kazalištu napisavši skladbe za njihove kazališne produkcije.