Ciklus japanskog filma 2013 - Series and Festivals | Art-kino Croatia

Ovogodišnji žanrovski program japanskog filma koji su nam priredili Japanska fondacija u Tokiju i Veleposlanstvo Japana u Zagrebu, povezat će strategije i tehnike mimikrije nindža, samuraja i vještih glumaca povijesnog filma s natprirodnim tijelima triju futurističkih, distopijskih dugometražnih anima

Nagisa Oshima počinje Priručnik za borbeno umijeće nindža (Ninja bugeicho), političku animu iz 1967. po mangi Sanpeija Shirate, natpisom: “U 16. stoljeću u Japanu se usporedo s ubrzanim napretkom mačevalaštva tajno razvijala druga borilačka vještina ninjutsu da bi se prevladale nužnosti burnog doba. Oni koji su vješti u ninjutsu zovu se nindže. Ovladali su različitim borbenim tehnikama, koje im omogućuju da djeluju poput čarobnjaka. Angažirale su ih tajne službe i igrali su važnu ulogu u japanskoj povijesti, ali ne na očekivan način.“

(...)

Prvi film koji ćemo u ovom programu vidjeti ujedno je i prvi autentični film o tajnama shinobija (shinobi je alternativno čitanje riječi nindža) Shinobi no mono ili Priča o nindžama redatelja poetsko-realističkog stila Satsua Yamamota. Posebnost ovog filma je i u suradnji s Masaakijem Hatsumijem, osnivačem i učiteljem škole za podučavanje borilačkih vještina Bujinkan Dojo i njegovim učiteljem Toshitsuguom Takamatsuom. Naime, redatelj Yamamoto je pozvao Hatsumija da bude stručni savjetnik Priče o nindžama, a glumac Yunosuke Ito je za ulogu Momochija Sandayua dolazio u kuću učitelja Takamatsua i promatrao njegovo ponašanje u ninpu i svakodnevici za oblikovanje svog lika. Shinobi no mono je ujedno i naslov romana Tomoyoshija Murayame koji je od 1960. do 1962. izlazio u nastavcima u nedjeljnom izdanju novina Akahata, a ovaj film je prvi od sedam adaptacija tih pripovijesti s Goemonom Ishikawom (glumi ga Raizo Ichikawa), junakom usmene književnosti za kojeg legenda kaže da je zbog svoje odmetničke vještine okrutno kažnjen kuhanjem u loncu zajedno s obitelji. Yamamoto spaja lirske i naturalističke epizode iz mladosti ratnika koji pokušava definirati svoj gubitnički identitet u kontekstu feudalnih principa potkraj razdoblja Tokugawa: "On je rođen u mraku da umre u mraku, to je njegova sudbina".

Pučke predaje o nindžama povezuju njihovo podrijetlo s demonom koji je bio polu-čovjek polu-vrana, a Yamamoto zaokružuje film o okultističkog školi slikama vrana kao ključnom ikonom filma. Okultist na dužnosti mora biti neosjetljiv na sram, upravo suprotno od samuraja, mora biti podmukao, nečastan, prepreden i koristiti sve vrste prljavih trikova: "Jedan čovjek vlada dvjema utvrdama kao dva različita čovjeka kako bi izazvao obje strane da se bore za isti cilj. To je tajno načelo okultizma." Film uvodi motive, tipove radnji, likove i ikonografiju koji su bili prepoznatljivi japanskim gledateljima onog vremena, a koji će postati stalni, kao što ćemo vidjeti i u ostalim filmovima jidai-gekija. Uz odjeću, ikone čine posebna oružja i sprave, od pirotehnike, konopaca i lanaca s opasnim nastavcima do mačeva, bodeža ili varijanti oštrih zvijezda koje stanu u šaku i koje izdaleka pogađaju protivnika.

Napokon ćemo vidjeti dva filma Taija Kate, Samuraj lutalica (Kaze no bushi, 1964.) i Kronika klana Sanada (Sanada fuunroku, 1963.), stiliste montažnoga filma, koji ustraje na začudnom niskom kutu snimanja likova u srednjim planovima i duljim kadrovima, u spoju s blokovima atrakcija čiji rezovi razaraju žanrovska i umjetnička očekivanja, što je jedan od razloga zakašnjele revalorizacije njegovog rada. U mladosti je živio s ujakom Sadaom Yamanakom filmašem jidai-gekija vigoovske sudbine, razrađuje Ozuov niski položaj kamere, a osobito rane trikove Daisuke Itoa i Abela Gancea sa zanosom pionira filma. Njegova kamera postaje nevidljivi ratnik, poetski simbol nereda i nemira. Scenarij Samuraja lutalice izvorno je priča o nindžama Ryotara Shibe, koja je izlazila u novinama 1960.-1961. Tai Kato zajedno sa scenaristom Tatsuom Nogamijem, piscem mnogih jidai-geki filmova kompanije Toei, razvija žanrovski spoj melodrame s mačevanjem. (...)

Ovogodišnji žanrovski program japanskog filma koji su nam priredili Japanska fondacija u Tokiju i Veleposlanstvo Japana u Zagrebu, povezat će strategije i tehnike mimikrije nindža, samuraja i vještih glumaca povijesnog filma s natprirodnim tijelima triju futurističkih, distopijskih dugometražnih anima. Prvi pogled na vječnost preko zvijezda, melankolični je retrofuturizam Rintara u Galaksiji Express 999 (Ginga tetsudo three-nine, 1979.), transgalaktičko sazrijevanje dječaka Tetsura i poduka o humanosti, od želje za besmrtnim strojnim tijelom do spoznaje da svijest može migrirati samo u ljudskim tijelima. Film je jedna od brojnih adaptacija mange Leijija Matsumota (koscenarist je i Kon Ichikawa), nadahnute romanom Noć na vlaku do zvijezda pjesnika Kenjija Miyazawe, napisanog oko 1927. godine, i pitanjem "Što je istinska sreća?". Anima Mamoru Hosode Djevojka koja je skakala kroz vrijeme (Toki o kakeru shojo, 2006.) nadahnuta je istoimenim romanom Yasutake Tsutsuija, a nakon uspješna filma adaptaciju za mangu, kao stalni transmedijski skok japanske kulture, napravio je Ranmaru Kotone. Što biste napravili da dobijete ograničeni broj skokova kroz vrijeme? - pita nas posljednja anima u japanskom programu, blagi naputak iz sadašnjosti za adolescentske skokove u memoriju svijeta.