Program
Službeno otvorenje programa, koji će se odvijati tijekom ljeta i jeseni, a namijenjen je najmlađim, mlađim i starijim generacijama, održat će se 1. srpnja u Ljetnom Art-kinu s početkom u 20:30 sati okruglim stolom na kojem će sudjelovati filmolog i filmski kritičar Nikica Gilić, filmski i kazališni redatelj te ravnatelj Zagreb filma Vinko Brešan i pisac, karikaturist, filmski autor i filmolog Midhat Ajanović Ajan, inače osvjedočeni poznavatelj animiranog filma i stripa te pisac više nagrađivanih stručnih knjiga i monografija iz tih umjetničkih oblasti. Razgovor se organizira s namjerom isticanja povijesnog značaja i uloge Zagrebačke škole u svjetskoj animaciji, ali je također i prilika da se osvrne na pojedinačne autore i njihove doprinose te zajedničke suradnje i istaknute projekte, kako bi se na jednom mjestu sažele sve bitne informacije o navedenoj školi. Program će se nastaviti u 21:30 sati retrospektivnom projekcijom nagrađivanih animiranih filmova. Program Zagrebačka škola crtanog filma – ostavština podržalo je Društvo hrvatskih filmskih redatelja, a Art-kino ga provodi u suradnji sa Zagreb filmom.
Povod za održavanje programa Zagrebačka škola crtanog filma – ostavština obilježavanje je jednog događaja koji se dogodio prije šezdeset godina i u tom je trenutku bio najznačajniji uspjeh članova zagrebačke animacijske tradicije (M. Ajanović), a radi se o osvajanju Oscara za najbolji crtani film koji je 1962. godine dodijeljen Surogatu Dušana Vukotića, kao prvom neameričkom filmu, i autoru, kojem je to pošlo za rukom. No ta nagrada nije došla slučajno, već je plod upornosti grupe entuzijasta koji su uspjeli animirani film uvesti u tadašnji kulturni krug, što je praktički bio pionirski poduhvat, i njime ostvariti zapaženi uspjeh ne samo na domaćem terenu, nego i na svjetskoj animatorskoj sceni, a on je, ako se u obzir uzmu brojne nagrade i priznanja s najvažnijih festivala i manifestacija (Annecy, Oberhausen, Venezia, Ottawa, Berlin, Krakow, Cork, Locarno, Mamaia, Atalanta, Chicago…), zbilja impresivan, i teško da postoji ijedna umjetnička grana/praksa iz Hrvatske, odnosno Jugoslavije, koja je ostvarila usporediv poduhvat.
Počeci animacije na prostoru Hrvatske sežu do početka 20-ih godina prošlog stoljeća i vezuju se za ime Sergija Tagatza, no pravi počeci onog što će u svijetu biti prepoznato kao Zagrebačka škola crtanog filma – termin koji su smislili francuski filmski povjesničar Georges Sadoul te filmski kritičar i animator André Martin (École de Zagreb) prilikom gostovanja filmova naših animatora u Cannesu 1958. godine – svoje korijenje vuče iz Duga filma koji je pokrenut zahvaljujući inicijativi Fadila Hadžića da na jednom mjestu okupi talentirane crtače i karikaturiste iz satiričkog lista Kerempuh koji će pak pod umjetničkim vodstvom Waltera Neugebauera izraditi prvi jugoslavenski animirani film Veliki miting (1951.), a u godinu dana svoga rada još pet filmova. Iz tog jezgra koji je još bio pod velikim utjecajem disneyjevskog stila, kao afirmirani crtači i animatori proizaći će autori Dušan Vukotić, Nikola Kostelac, Vladimir Jutriša, Dragutin Vunak, Borivoj Dovniković, Aleksandar Marks, Boris Kolar, Zlatko Bourek, dok će autori poput Ismeta Voljevice ili Ota Reisingera karijeru nastaviti kao karikaturisti. Nakon kratkotrajne suradnje sa Zora filmom, u kojoj je nastao prvi animirani kolor film Crvenkapica (1955.) Kostelca i Marksa, slijedi krucijalni moment u razvoju reducirane animacije (tzv. antianatomski stil), a to je izrada reklamnih filmova koja je Kostelca i Vukotića natjerala da smanje broj crteža, apstrahiraju pokret, odmaknu se od figuralnosti i posegnu za novim animacijskim tehnikama. Uspjeh tih filmova omogućio je autorima da u okrilju Zagreb filma osnuju Studio za crtani film (dalje u tekstu: Studio), koji je s radom započeo 1956. godine, što je bio pravi početak avanture animiranog filma poznate kao Zagrebačka škola crtanog filma.
Po njegovom osnivanju okupljenim autorima pridružili su se i Vatroslav Mimica, Vlado Kristl, Ivo Vrbanić, Milan Feman, Zlatko Grgić, Zvonimir Lončarić, Pavao Štalter, Ante Zaninović, Nedeljko Dragić, Zdenko Gašparović, Milan Blažeković, Zlatko Pavlinić, Radivoj Gvozdanović… a ovoj skupini svakako treba pridružiti i ime Branka Ranitovića, redatelja, scenarista i velikog promotora Zagrebačke škole. Također, ne bi valjalo ispustiti iz vida niti dvojicu skladatelja – Tomislav (Tomica) Simović i Aleksandar Bubanović – koji su zaslužni za zvukovnu prepoznatljivost Škole.
Prvi film nastao u radionici Studija jest Nestašni robot (1956.), kojeg potpisuje Vukotić, a već iduće godine nastaju radovi koji Školi donose prva međunarodna priznanja i nagrade (Premijera N. Kostelca prvi je film nagrađen na nekom stranom festivalu, onom u Oberhausenu), a njihov prvi zajednički nastup na festivalu u Cannesu 1958. godine dočekan je sa hvalospjevima stručne javnosti. Tom prilikom prikazani su sljedeći filmovi: Cowboy Jimmy (1957.), Čarobni zvuci (1957.) i Abra kadabra (1958.) Dušana Vukotića, Strašilo (1957.) i Samac (1958.) Vatroslava Mimice te Premijera (1957.) i Na livadi (1957.) Nikole Kostelca. Prvi značajniji uspjeh na nekom filmskom festivalu ostvario je Mimičin Samac kojemu je 1958. godine u Veneciji dodijeljen Grand Prix. Time je i Škola nesumnjivo iskoračila na svjetsku animatorsku scenu i sebe potvrdila u očima domaće javnosti kao relevantnog kulturnog artefakta i nastavljača avangardnih tendencija koje su započete s EXAT-om u likovnoj umjetnosti i Zagrebačkim bijenalem u glazbi.
Filmovi koji su uslijedili svojim su animacijskim rješenjima i vizualnom, zvukovnom, montažnom itd. originalnošću te tematskim preokupacijama – koje su težile ka univerzalnosti, ali su u stilskom pogledu naginjale crnom humoru, parodiji, ironiji i groteski – značili novinu u animatorskom svijetu (doduše, ne bez uzora) i privlačili su pažnju europske i svjetske javnosti, a s festivala su se redovito vraćali nagrađivani (nerijetko najvišim priznanjima). Početne godine u radu Studija predstavljale su pravo vrelo inovativnosti, što je navelo američkog filmskog povjesničara i kritičara Ronalda Hollowayja da u svojoj knjizi Z is for Zagreb (1972.) razdoblje od 1957. do 1962. godine nazove zlatnim razdobljem Zagrebačke škole, a kao autore koji su ga obilježili navodi Kostelca, Vukotića, Kristla i Mimicu (koji je pak u svijet animacije došao iz igranog filma). Jedan od kreativnih vrhunaca početnog razdoblja, ujedno i najradikalniji u tom pogledu, ostvario je Vlado Kristl koji se sa samo dva filma na kojima je potpisan kao autor – Šagrenska koža (s Vrbanićem, 1960.) i Don Kihot (1961.) – trajno upisao u povijest svjetske animacije.
Od filmova koji su se tijekom 60-ih godina svojim kvalitetama nametnuli svjetskoj animaciji valjalo bi istaknuti sljedeće: Igra (1962.), Mrlja na savjesti (1968.) i Opera cordis (1968.) D. Vukotića, Čovjek i sjena (1960.), Krava na granici (1963.) i Između usana i čaše (1968.) D. Vunaka, Ceremonija (1965.), Znatiželja (1966.) i Krek (1967.) B. Dovnikovića, Mala kronika (1962.) V. Mimice, Vau vau (1964.), Otkrovitelj (1967.) i Stručnjaci (1969.) B. Kolara, Muzikalno prase (1965.), Mali i veliki (1966.) i Klizi-puzi (1969.) Z. Grgića, I videl sam daljine meglene i kalne (1964.), Bećarac (1966.) i Kapetan Arbanas Marko (1967.) Z. Boureka, Peti (1964.) i Maska crvene smrti (1969.) P. Štaltera, Zid (1965.) i O rupama i čepovima (1967.) A. Zaninovića, Metamorfoza (1964.), Muha (1966.) i Pauk (1969.) A. Marksa i V. Jutriše te Krotitelj divljih konja (1966.), Možda Diogen (1968.) i Idu dani (1969.) N. Dragića.
U daljnjem razvoju Škole, nakon animatorskih i tematskih, počelo se eksperimentirati i s formom trajanja crtanih filmova pa tako od 1965. godine Studio pokreće praksu izrade trominutnih filmova kako bi se smanjili troškovi izrade istih, ali i povećala produktivnost; praksa se je pokazala uspješnom i bila je prihvaćena u svijetu. Od 1969. još jednim zaštitnim znakom Škole postaju i jednominutni filmovi (Per aspera ad astra N. Dragića prvi je takav film) u kojima do izražaja dolazi sklonost gegu i crnohumornom propitivanju 'univerzalnih' vrijednosti.
Tijekom istog razdoblja Studio je krenuo i u izradu serija od kojih je svakako najuspješnija i najpoznatija Profesor Baltazar, nastala prema glavnom liku filma Izumitelj cipela (1967.) u režiji Zlatka Grgića i prema scenariju Borivoja Dovnikovića, no u ono vrijeme svoju su popularnost stekli i serijali poput Inspektora Maske, Maxi Cata, Ptice i crveka te kasnije Malih letećih medvjedića.
Tijekom 70-ih godina osjetila se kreativna stagnacija u radu Studija čemu su doprinijele barem dvije činjenice, od kojih je jedna čest odlazak autora u inostranstvo (Kristl, Grgić, Gašparović…) i suradnja s drugim studijima (poglavito američkim i kanadskim), a druga njihov prelazak u druge umjetničke prakse poput kazališta (Bourek) ili kiparstva (Lončarić). Pa ipak, i tih su se godina stvorili filmovi koji predstavljaju kreativne vrhunce pojedinih autora, odnosno Škole: Ljubitelji cvijeća (1970.), Putnik drugog razreda (1974.) i Škola hodanja (1978.) Dovnikovića, Scabies (1970.), Volite se, ne ratujte (1971.) te Optimist i pesimist (1974.) Grgića, Mačka (1971.) Boureka, Tup-tup (1972.) i Dnevnik (1974.) Dragića, Kolekcionar (1971.) i Ouverture 2021 (1976.) M. Blažekovića i Satiemania (1978.) Z. Gašparovića.
Godine 1972. u Zagrebu je, zahvaljujući trudu, radu i zalaganju Zagreb filma i Grada Zagreba, a temeljem odluke Međunarodnog udruženja animiranog filma (ASIFA), pokrenut Međunarodni festival animiranog filma Animafest koji je bio drugi takav festival u svijetu (nakon francuskog Annecyja osnovanog 1960.), i koji je postao bijenalno okupljalište svjetskih animatora, što je praksa s kojom se nastavilo do 2004. godine, a od tada se Animafest održava anualno. Inače, ove godine se obilježava pedesetogodišnjica osnivanja festivala.
Tijekom 80-ih kriza u radu Škole još je očiglednija, no i dalje se javljaju nova imena koja održavaju stari plamen na životu svojim filmovima, poput Joška Marušića (u Studiju aktivan od kraja 70-ih; Perpetuo 1978, Riblje oko 1980. i Neboder 1981.) i Krešimira Zimonića (Album 1983, Utakmica 1987. i Leptiri 1988.) ili stari majstori svojim novim filmovima: Dan kad sam prestao pušiti i Put k susjedu (1982.) te Slike iz sjećanja (1989.) Dragića, Lutka snova (1980.) Grgića i B. Godfreyja, Kuća br. 42 (1984.) Štaltera te Jedan dan života (1982.) i Uzbudljiva ljubavna priča (1989.) Dovnikovića.
Tijekom 90-ih godina producentska kuća Zagreb film zapala je u niz problema iz kojih se uspjela izvući tijekom 2000-ih pa je ponovno nastavljena produkcija animiranih filmova, čime se je uspjela zadržati tradicija Škole, kao i njihova digitalizacija što je posao koji će se nastaviti i u ovom desetljeću, budući je u arhivu ostalo preko 500 naslova samo animiranih filmova. Još jedan potez koji je napravljen u smjeru nastavljanja kontinuiteta razvoja animacije bio je pokretanje stalnog Studija animacije na Akademiji likovnih umjetnosti na pragu novog milenija (1999/2000.), čime se je na jednom mjestu ponovo okupilo 'raspršene animatore i suradnike starijih generacija.'
