Ožujak u Art-kinu: SEKS, ROCK I JOŠ PONEŠTO - Monthly Overview | Art-kino Croatia

U punk rock doksu 'D.O.A.', genijalni Lech Kowalski ulazi 16mm kamerom u backstage i hvata nazalne akcente Nancy Spungen. 'Hoćeš li se konačno probuditi, jebote', kaže ona umornom Sidu Viciousu, čije su oči skrivene iza sunačnih naočala, u majici s crtežom svastike. 'Dat ćemo mu dobar intervju', promrmlja Sid. Tako završavaju ultimativne legende punka. U Kowalskog, Sid & Nency više nisu anti-cool. Oni su naprosto bolno patetični. I ta je scena zapravo jako tužna. Ali autor nije nikakav frustrirani mrzitelj punka. Dapače, on je u svojim radikalnim filmovima prodro u njegovu pulsirajuću dušu. Ali vinkovački Festival dokumentarnog rock filma, poznatiji kao DORF, koji će zahvaljujući agilnoj udruzi Amandla i ove godine gostovati u našem i vašem kinu, dokazuje da rock ipak nije mrtav, iako više ni sami ne znamo koliko puta su ga pokušavali eutanazirati, na što aludira i naziv doksa '4deathsofpunk', taj energični portret 'Mandelbrot Seta' nastao u radionici riječkog Filmaktiva. Dobar dio programa neka je vrsta sakupljanja raspršenih sjećanja i potrage za izgubljenim vremenom Yu rocka ('Prvi pravi ženski zvuk', 'Vlada'). U 'Radio Apokaliptiko', režiserovo sučeljavanje žitelja Tolmina i metalheadsa okupljenih na tamošnjem Metal Campu donekle podsjeća na sudar ostarjela židovskog para iz 'Woodstocka' Ang Leeja s najezdom 'frikova' koji su uzurpirali njihovu idilu s mottom 'Tri dana mira i glazbe'. A David Kleijwegt ('Eternal Children') uranja u sličnu raspojasanu komunu koju čine vječna queer djeca (cvijeća) - CocoRosie, Devendra Benhart, i Anthony and the Johnsons. Sličnu queer putanju slijedi i doks 'Bože čuvaj Le Zbor' o prvom hrvatskom lezbijskom zboru, čiji će nastup biti upriličen nakon projekcije, a koji u kontekstu glazbenog doksa rabi onu istu retoriku kao i norveški 'Raballder' u kontekstu sportskog doksa, samo što je u potonjem riječ o rukometnom teamu sastavljenom od gejeva (zanimljivo je da još jedan film na programu našeg kina, 'Machan' Uberta Pasolinija, također dovodi jednu rukometnu momčad, onu iz Sri Lanke, samo što je ona lažna, pri čemu autor reciklira crowdpleaser mehanizme 'Full Montyja', kad njeni akteri navuku lažne dresove i prijavljuju se na turnir u Bavarskoj da bi pobjegli na Zapad).

Uz izložbu rock fotografija postavljenu u atriju kina, kao neka vrsta zagrijavanja za DORF može poslužiti i izvrsni doks Alexa Gibleya 'Gonzo: Život i rad dr Huntera S.Thompsona', iz kojeg rock isparava iz svake pore. Kultni roman njegova aktera 'Strah i prezir u Las Vegasu' već je adaptirao Terry Gilliam, s Johnnyjem Deppom i Benicion del Torom u ulozi poludjelog Samoanca Dr Gonza, koji haluciniraju na pejotlu i sudjeluju u pustinjskim utrkama. 'Rub. Ne postoji iskreni način njegova objašnjenja, jer jedini ljudi koji doista znaju gdje se on nalazi su oni koji su ga preskočili', rakao je Depp u Gillianovu filmu. Taj citat možda najbolje opisuje Gibleyev doks, koliko god je njegov autor svjestan Thompsonovih ograničenja i kontradikcija.

Inače, čak dva filmska ciklusa mogu se promatrati kao krajnji antipodi u suočavanju s dječjim temama i životima adolescenata. Ciklus suvremenog švedskog filma izvodi neku vrstu radikalnog zahvata u epidermu teen filma i nastavlja tamo gdje se zaustavio Moodyssonov 'Fucking Amal'. Zato ima neke proklete simbolike u ključnoj sceni 'Nesvjesnog' Rubena Ostlunda, autora čiji je kratkiš 'Incident pred bankom' proglašen najboljim na ovogodišnjem Berlinaleu. U toj sceni jedna učenica mora odabrati veću od dvije linije koju je na komadu papira iscrtala učiteljica. Čak dvaput su joj učenici rekli da je odabrala pogrešnu. A treći put se odlučila za onu kraću bez ikakva vizualnoga dokaza. Upravo ta scena pokazuje kolika je moć koju grupa ima nad pojedincem. No, bez obzira na situaciju u koju švedski filmaši stavljaju adolescentne protagoniste, uvijek se naglašava njihova drugost.

Za razliku od Šveđana koji dječjoj seksualnosti pristupaju krajnje liberalno i eksplicitno, u iranskom filmu motiv dječjeg sazrijevanja i odrastanja podastire se emotivno i dirljivo. Tako se i naš Ciklus iranskog filma vraća dječjim temama u rasponu od famoznih Alijevih izgubljenih tenisica ('Djeca raja'), do dva filma koji igraju na prisutnost oca ('Boja raja') i njegovu odsutnost ('Otac'). A valja izdvojiti i Majidijev 'Baran' koji se suptilno poigrava s rodnim ulogama kroz sudbinu afganistanske djevojčice koja ilegalno radi na iranskom gradilištu preodjevena u muškarca, a čiji senzibilitet puno duguje 'Osami' Siddiqua Barmaka.

Uz Irance i Šveđane, prebogati ožujak u Art-kinu donosi još tri zanimljiva ciklusa. Onaj španjolski promatra različita lica žena i započinje prilično žestoko na Dan žena s 'Lucia y sexo'. Onaj frankofonski donosi jedan nevidljivi dragulj kanadske kinematografije, prokleto duhoviti 'Od oca do murjaka', jednu razigranu varijaciju na 'Cherbourške kišobrane' ('Ljubavne pjesme'), jedan crtić koji priča o nemarnim očevima, genetskom inžinjeringu i klasnoj borbi ('Max & Co.) i jednu povijesnu fresku koja puno duguje 'Duelu' Ridleya Scotta ali i pokazuje što se na neki način zbivalo sa zaljubljenim konjanicima iz Kubrickova 'Barryja Lyndona' kad su izašli iz jezera ('Kradljivci konja'). A Ciklus makedonskog filma mala je povijest jedne u nas nedovoljno istražene kinematografije čiji program seže u rasponu od legendarne braće Manaki, koji su prvi 'bioskop' otvorili u Bitolju 1921, pa sve do 'Tetoviranja' Stoleta Popova iz 1991, kad su se na ovim prostorima počele krvlju 'tetovirati' neke nove granice, a čiji scenarij potpisuju Mirko Kovač i Živojin Pavlović. Takvu vrstu 'tetovaže' na neki način je navijestio i proročanski 'Prije kiše'.