Agnes & Halla - kamera & strijela - Monthly Overview | Art-kino Croatia

„Režiseri voze autocestom, a režiserke koriste sporiju državnu cestu. Ali one se na njoj osjećaju slobodnije“, kazala je Isabelle Huppert u sklopu panela Žene u pokretu održanog na lanjskom Cannesu. Ta rečenica možda najbolje sublimira opus velike Agnès Varde. Riječ je o autorici nevjerojatne energije koja ne posustaje, iako je u svibnju proslavila 90. rođendan. Te iste provincijske ceste i puteve ona slijedi u doksu Visages villages (Ljudi i mjesta) u društvu francuskog street-art umjetnika JR-a, koji skriva pravo ime i prezime kao što Banksy skriva identitet. Svoje ogromne fotografije izlagao je u formi murala na svim mogućim lokacijama, od pariškog Louvrea do favela u Riju. Riječ je dakle o doksu ceste koji se bavi različitim oblicima promatranja. Ono što su u Vardinu komadu Les glaneurs et la glaneuse bili siromašni skupljači krumpira, to su sada zaboravljeni dokeri, usamljeni farmeri, zvonari crkava, prodavači u ribarnicama, pastiri, tvornički radnici, kamiondžije, poštari i stari rudari čija se okna nalaze pred zatvaranjem. JR je tu da njihova lica pretoči u ogromni mural. Iako Vardin komad nije sveden na autoportret već na nešto puno preciznije – sudar dvaju senzibiliteta koji se upotpunjuju i postaju nerazdvojni, iako ih dijeli generacijski jaz od 55 godina.

Ono što su za Vardu oči (one od JR-a praktički nismo vidjeli jer ih stalno skriva iza crnih naočala), to su za Erlingssonovu Hallu luk i strijela (šifra: Halla ide u rat). Islandski tisak proglasio ju je ekoteroristkinjom, dok strijelom gađa dronove i uništava dalekovode, ratujući protiv stranih energetskih korporacija i aluminijske industrije koja siluje njene čarobne vulkanske krajolike. Kao da je Ivana Orleanska odjenula džemper s nordijskim motivima. U filmu čija je završnica u isti mah enigmatična i apokaliptična, prizivajući stih Boba Dylana – „The Times They Are a-Changin'“.

Erlingssonov komad jedan je od triju naslova koji konkuriraju za ovogodišnji LUX Film Prize. Uz Styx koji smo u vašem i našem Art-kinu prikazali u sklopu programa Berlinale Special, tu je i doks Druga strana svega  u režiji Mire Turajlić, čija vječno zakračunata vrata kao prolaz u nacionalizirani dio autoričina stana postaju simbolična granica nacionalnih podjela na ovim prostorima. U građanskom stanu koji podastire sugestivni kratkiš Riječanke Kristine Barišić (Glavno jelo) događaju se neke druge obiteljske drame i konfrontacije, s curom koja se budi jutro poslije nakon paklene noći prožete nasiljem. Ono se nastavlja za obiteljskim stolom tijekom velikog (nedjeljnog) žderanja.

I dok se junaci filmske trilogije Norihiroa Koizumija Chihayafuru nastale prema istoimenoj mangi nadmeću u „karuti“, Avildsenov klinac preferira karate. Njegov E.T. ukazuje se u liku japanskog karate majstora koji ne postaje samo njegov trener, već i sensei koji ga uči kako postići unutarnju snagu i slijediti moralne vrijednosti. Avildsenov Karate kid koji je bio njegov prvi film nakon Rockyja, dolazi u vaše i naše Art-kino na Dan neovisnih kina, koji će obilježiti i Ponoćni ekspres Alana Parkera. Riječ je o filmu koji pokazuje kako je izgledao sedmi krug pakla u turskim zatvorima sedamdesetih, iako se Parkerov brutalni komad doima kao da je snimljen danas u eri turskog „sultana“.   

Neke druge užase pokazuje Erik Poppe u filmu Utøya, 22. srpnja snimljenom u jednom diskutabilnom kontinuiranom kadru i u realnom vremenu, baveći se masakrom koji je počinio desničarski radikal Andreas Breivik nad mladeži norveške Radničke stranke koji su kampirali na otoku Utøya. Strategija je bliska onoj iz Vještice iz Blaira. No Breivik se nalazi izvan kadra i o njegovim zlodjelima svjedoče isključivo zvuci njegovih hitaca, dok je autorova nemirna kamera fokusirana na jedan lik – apolitičnu ali solidarnu Kaju koja pokušava sačuvati vlastiti život i pronaći mlađu sestru. Jer, Poppeov komad priča o našoj Europi i o nama. O svim našim breivicima, orbanima i salvinijima. 

I Dogman Matea Garronea bavi se istinitom pričom nalik istrgnutoj stranici crne kronike u koju su zamotani ostaci pseće hrane. Priča je to o vlasniku salona za uljepšavanje pasa lociranom u degradiranoj suburbiji na obalnom jugu Italije, koji biva uvučen u opasni i manipulativni odnos s bivšim boksačem kojem nabavlja kokain. Jer, iako Garrone ne zazire od ponekog (crno)humornog dodira, poput scene u kojoj njegov junak uljepšava pudlicu na natjecanju, autorova mizanscena se doima poput podivljalog mastifa čija se slina cijedi niz očnjake.

Vaše i naše Art-kino zaključuje program Secret Arts Cinema s dva impresivna komada. U glazbenom doksu ceste Tarantula na putu koji govori o taranteli i slobodi, Salvatore Allocca prati neobični susret tuniskog migrantskog para i grupe glazbenika s talijanskog juga koji nastupaju na vjenčanjima i lokalnim feštama. A u doksu Poslednja avantura Kaktus Bate (Tko je smjestio Kaktusiću), Đorđe Marković pozabavio se stripovskom ostavštinom srpskog ilustratora i karikaturiste Veljka Kockara, kojeg su nakon oslobođenja Beograda strijeljali partizani pod optužbom da je bio suradnik Gestapoa.