Bezuvjetne ljubavi - Monthly Overview | Art-kino Croatia

Sredinom devedesetih stasala je u japanskom filmu nova generacija sineasta kojoj je atribuiran epitet Ozuovih nasljednika. Iako se studijski sistem u kojima je Ozu djelovao, ugasio nakon njegove smrti. A ni uvjeti u kojima danas živi japanska obitelj više nisu onakvi kakvi su bili u Ozuovo doba. Jedna od autorskih perjanica te ozuovske struje je i Hirokazu Koreeda, čemu je prvenstveno kumovao njegov debi Maborosi. U autorovu kanskom laureatu Obiteljske veze o staje pitanje jesu li njegovi junaci doista 'obitelj'. Imamo tu baku koja to nije i djevojčicu pronađenu na ulici koja postaje 'nova sestrica'. Jer, u Koreedinu prosedeu, vrijeme sentimenata konstruira priče, a ne obratno. Bitni su oni trenuci sreće otkinuti od filmskog platna i poklonjeni gledateljima koji u autentičnim životima autorovih junaka prepoznaju svoje vlastite. To su oni vatrometi koji uljepšavaju njihovu svakodnevicu, njihovi odlasci na more, suze neznanca u zagrljaju, nježnosti kojima majka liječi njihove demone. Zato je Koreeda u stanju u samo nekoliko minuta kondenzirati sve one vanjske događaje u njihovim nesavršenim životima – ispitivanja, kosture u ormaru, procese i bolna rješenja. Ono što ih čini autentičnima njihovi su svakodnevni pokušaji iskupljenja putem bezuvjetne ljubavi. Jer, dok Ozuovi likovi smireno prihvaćaju životne okrutnosti i razočaranja, Koreedini protagonisti teže prikrivaju vlastite životne resantimane i prekarnu svakodnevicu. Krajnji antipod Koreedinu tretmanu emocija je antiseptični laboratorij hladnih tijela koja promatra Adina Pintilie (Ne diraj!). Film je to o intimnosti bez intimnosti, emocijama bez emocija, zaustavljen u bjelini kadra negdje na pola puta između realnosti i fikcije. Objektiv autoričina peep-showa u kojem njegovi akteri mrze dodire, pokušavaju prihvatiti različite oblike žudnje i poput tetraplegičara Christiana „tragaju za znanjem i mudrošću u seksualnoj umjetnosti“, često je transformiran u mikroskop. Vaše i naše Art-kino voli uranjati u budoare britanskih okrunjenih dama. Ono što povezuje Miljenicu Yorgosa Lanthimosa i Mariju, kraljicu Škotske u režiji Josie Rourke, tek je gotovo identična kubura u ruci Rachel Weisz (Lanthimos) i Saoirse Ronan (Rourke). No dok se u Lanthimosa za naklonost kraljice Anne pokušavaju izboriti jedna dvorska dama i jedna ambiciozna sluškinja, u Rourke se igre moći i antagonizmi događaju na višoj razini, između jedne gorljive katolkinje (Marija Stuart) i jedne napredne protestantkinje (Elizabeta I), okružene dvoličnim muškarcima. Tamo gdje Lanthimos pokušava obuzdati postmodernistička iskušenja, ali ne i pop mehanizme apsurda, Rourke se oslanja na tradiciju klasičnog teatra, iako zanemaruje dublji povijesni kontekst na uštrb univerzalne simbolike, promatrajući Mariju Stuart kao feminističku ikonu 16. stoljeća i povijesnu (super)heroinu. U Lanthimosa, dvorska dama je ta koja preuzima kraljičinu ulogu i rješava njene političke probleme. 

Igrama moći bavi se i Čovjek iz sjene (Vice) Adama McKaya, samo što britanski dvor zamjenjuje Bijela kuća. Dobili smo dakle totalni klimaks ere remixa i mash upa kao neizostavnih formula 'user generated' svijeta. U takvoj optici, Vice je logični nastavak autorova komada Voditelj uzvraća udarac. Primijeniti mehanizme formalne i narativne fragmentacije kroz priču o jednom političkom usponu u sjeni moći koji je orkestrirao  bivši američki potpredsjednik Cheney, znači sabotirati retoriku klasičnog holivudskog biopica, igrajući na devijacije i lažne vijesti. Jer, kad bismo se zadržali u političkoj sferi Olivera Stonea, McKayev komad bliži je Rođenim ubojicama i Nixonu nego notornom W. Iako je Cheneyjev uspon vezan za W(Dubya) eru.

Već tradicionalno gostovanje Filmskih mutacija - Festivala nevidljivog filma, posvećeno je u nas doista „nevidljivom“ španjolskom avangardnom sineasti Pereu Portabelli. Iako sebe ne voli nazivati 'eksperimentalnim filmašem', kazavši da ta sintagma prečesto funkcionira kao maska iza koje autori skrivaju vlastite nesigurnosti, njegov je opus nezamisliv bez dijaloga s pjesništvom (Joan Brossa), slikarstvom (Juan Miro) i glazbom (Carles Santos Ventura). Njegovi komadi jesu politički, ali ne u militantnom diskursu. U čak dva filma angažirao je Christophera Leeja – Vampir Cuadecuc u kojem je transformirao (ili vampirizirao) making-of Grofa DrakuleJessa Francau crno-bijelu sablasnu poemu na granici apstraktnog, te Umbracleu kojem Lee halucinantno luta Barcelonom i citira Poeova Gavrana u kojem je njegov finalni „Nevermore!“ u stvari poruka španjolskom fašizmu – „Nikad više!“.