Eros su emocije - Monthly Overview | Art-kino Croatia

Da bi erotizam na velikom platnu funkcionirao kao nešto više od čistog spektakla, on mora biti povezan s emocijama. On mora implicirati gestu, dakle, nešto humano. U Gaspara Noea (Ljubav) erotizam je ultimativna opsesija, iako se u najnovijem komadu ponešto udaljio od formalnih eksperimenata. No iako jedan kritičar nije pretjerao kad je napisao da je već sazrijelo vrijeme da kritičari okruže Noea i izvedu mu ritualni 'bukkake' (za neupućene, riječ je o grupnoj ejakulaciji na lice partnera, često korištenoj u japanskim pornićima), treba poštovati autorov krajnje iskreni pristup seksu u svojoj neinhibiranoj izravnosti. S druge strane, Christophe Honore koji je već koketirao s art-porn estetikom u queer tonovima (šifra: Homme au bain), angažirajući gej porno zvijezdu Francoisa Sagata, vraća se u Metamorfozama na slični erotizirani teren, izvukavši Ovidija iz teatra i odvukavši ga u bukolične pejsaže francuske provincije. Jupiter je sada naočiti kamiondžija. Europa je učenica koja markira s nastave i ukrcava se u njegov kamion. Prorok Tirezija je liječnik. Vila pretvara ptičara u hermafrodita. Narcis je skejter. Jupiter prosi pred katoličkom crkvom. A Orfej je vjerski fanatik kome će bakantice odrubiti glavu. Promatrati (grčku) mitologiju u diskursu sociološkog realizma. Biti fokusiran na tijela. To je primarni cilj Honorea, autora čiji se opus promatra kao niz pulsirajućih metamorfoza.

S druge strane, način na koji turska redateljica Deniz Gamze Erguven (Mustang) promatra senzualnost čednih djevojačkih tijela, njihove osmijehe, nevine flertove, nježnosti i vodopade kose, puno duguje Sophiji Coppoli (šifra: Samoubojstva nevinih), samo što 'Air' kao glazbenu podlogu sada zamjenjuje Warren Ellis, dok američku suburbiju zamjenjuje selo na Crnom moru u kojem njegova patrijarhalna sredina tretira seks kao najveću prijetnju etabliranom poretku. Ponešto radikalniji tretman teen heroine rabi Marielle Heller u Dnevniku jedne tinejdžerice, u kojem se njena cura u samtericama zaljubljuje u majčinog dečka na kokainu Alexandera Skarsgarda. Iako autoričina priča ambijentirana u San Franciscu u sedamdesetima priziva retoriku 'Lolite', seksualne fantazije nisu rezervirane za muškarca već one pripadaju njenoj Minnie koja je 'rođena ružna'. 

Amerindie estetiku baštine još dva filma s programa vašeg i našeg Art-kina – Polarna ljubav u kojem Zoe Saldana nakon što biva primljena u poslovnu školu prepušta svoje kćeri njihovu bipolarnom ocu Marku Ruffalu koji je netom izašao iz psihijatrijske klinike, te Baka s neponovljivom Lili Tomlin u ulozi lezbijske poetese koja se vozi u vintage Dodge Royalu u pratnji unuke, u potrazi za novcem kojim bi potonja trebala platiti pobačaj. Iako je lik koji portretira Tomlin antipod njenoj brižljivoj majci iz Altmanova 'Nashvillea' koja ne može odoljeti šarmu glazbenika Keitha Carradinea, kao da joj se od tada lice nije nimalo izmijenilo.

Vraća nam se i tradicionalni Ciklus japanskog filma, s krajnje eklektičnim odabirom koji seže u rasponu od japanskog arta (Shinji Aoyama) do anime. I sam Aoyama u filmskoj adaptaciji vlastitog romana Sad Vacation, koristi različite utjecaje, od Roberta Bressona do filmova o yakuzama, nanovo angažirajući obiteljskog glumca Tadanobua Asana, sada u ulozi noćnog vozača koji se hrva s traumama iz prošlosti, a kojeg ćemo na početku filma ugledati kako pomaže krijumčaru ilegalnih kineskih radnika. Iako su Aoyamini protagonisti kronično bespomoćni kako to aludira naziv jednog od autorovih ranijih naslova ('Helpless'), svaka kriza i svaki kaos pronalaze spas u ljubavi. Jer, filmovi su to u kojima se izmjenjuju plač i smijeh, snivanje i sjećanje, u (praznom) prostoru fotograma.

Dostatnu dozu aktivizma i povijesnog komentara podarit će i dva naslova koje prikazujemo u sklopu gostovanja Zagreb Film Festivala. U Saulovu sinu, Laszlo Nemes prati mučnu svakodnevnicu jednog Sonderkommanda koji je u Auschwitzu bio zadužen za čišćenje i ventilaciju plinskih komora, vođenje logoraša u smrt, paljenje i održavanje peći, te bacanje pepela iz krematorija u rijeku (novinar 'Liberatona' Didier Peron napisao je da Nemes sve to promatra kao da je riječ o nekoj videoigri). A u Mediterranei, Jonas Carpignano vraća se pobuni u Rosarnu kojom se već pozabavio Andrea Segre u doksu 'Zelena krv', sada kroz storiju o izbjeglici iz Burkine Faso koji se suočava sa svakodnevnim rasizmom ali i dobrotom Kalabrije (scena u kojoj ga voditelj plantaže limuna poziva na proslavu kćerina rođendana uz simbolične zvuke songa 'Sara perche ti amo' puno duguje onoj iz Žilnikova doksa Destinacija Serbistan u kojoj Francuz i njegov sin pozivaju dvojicu afričkih imigranata na večeru).

Poput naziva Aoyamina romana/filma Sad Vacation koji priziva istoimeni song Johnnyja Thundersa, u vašem i našem Art-kinu glazba i dalje svira. U Posljednjem intervjuu, kultni pisac David Foster Wallace objašnjava svom sugovorniku novinaru Davidu Lipskyju zašto je u studentskim danima stavio na zid poster Alanis Morissette. A Asif Kapadia (Amy) bavi se još jednom ikonom čiji se život okončao tragično. Bolno je promatrati njegovu Amy dok na footageu prekinutog beogradskog nastupa zuri u prazno, kad joj više do ničega nije stalo. Taj osmijeh u isti mah je i trijumf nekog tko je uspješno sabotirao samog sebe. Zato Kapadijin doks sugerira da smo za pretvaranje Amy Winehouse u ljudsku ruševinu 'zaslužni' svi mi koji smo sudjelovali u njenoj preranoj digitalnoj autopsiji.

Svi pankeri koji drže do sebe doći će na svoje s doksom Scotta Crawforda Salad Days: A Decade of Punk in Washington, D.C., koji kroz razgovore s Ianom MacKayeom (Minor Threat, Fugazi) i Henryjem Rollinsom, ali i brojnim drugim sugovornicima, oslikava pulsirajući portret washingtonske hardcore punk scene osamdesetih, za koju je Reagan bio ono što je za Jarmanov 'Jubilej' bila britanska kraljica. Jer, kako to kaže stih songa na zadnjem EP benda Minor Threat čiji je naziv inspirirao Crawforda, 'Look at us today. We've gotten soft and fat. Waiting for the moment. It's just not coming back'.