Film / Revolucija - Monthly Overview | Art-kino Croatia

Erotizam i nacionalizam. Seksualnost i masakr. Film i revolucija. Od japanske subverzivne trijade Oshima-Wakamatsu-Adachi trenutno je živa tek njena treća karika. No za velikog Masaoa Adachija kojem ovogodišnje 10. jubilarno izdanje Filmskih mutacija posvećuje mini retrospektivu, Japan postaje onaj isti kavez u kojeg je u najnovijem komadu Umjetnik u gladovanju (Danjiki geinin) zatočio svog performera, jer režiser ne smije napuštati zemlju zbog političkih nestašluka iz prošlosti. Oko njegova kaveza muvaju se članovi yakuze, aktivisti Liječnika bez granica, TV ekipe, slučajni prolaznici za selfie spremni, nacionalisti koji mu u lice urlaju 'Banzai!', cura s mantrom 'Je suis Charlie Hebdo' i klinci koji uspoređuju njegovu figuru s Rodinom (šifra: Mislilac), iako je Adachi u stvari inspiriran Kafkinom istoimenom pričom. Za Adachija je Umjetnik u gladovanju ono što je za Tsai Ming-lianga Walker. No dok Tsai usporava pokret, Adachi ga zaustavlja. Izbaciti iz ormara tabuizirane japanske kosture autorova je primarna intencija.

Uz neizostavnog Adachija, Mutacije donose i nevidljivog Abela Ferraru s Ms. 45 aka Anđelom osvete (1980) u kojem njegova nijema heroina (Zoe Thamerlis) kreće u osvetu nakon što biva silovana dvaput u jednom danu. Bolju uvertiru u najnoviji sumanuti komad Paula Verhoevena (Elle/Ona) koji subvertira identične rape & revenge mehanizme, nismo mogli ni zamisliti, s Isabelle Huppert kao vlasnicom videogejmerske kompanije koja proizvodi igrice u kojima čudovišta krakovima penetriraju plavuše u mozak. Nju će pak silovati maskirani muškarac iz susjedstva koji postavlja king-size jaslice u vrtu i ne može zamisliti nijedan obrok bez molitve (Verhoevenovo sarkastično poigravanje s religioznošću ovdje priziva kristovsku frontalnu eksplicitnost sekvence iz Četvrtog čovjeka, iako još od Užitka na turski način nije bio tako duhovit).

Verhoeven je u isti mah uspio osloboditi Huppert od hanekeovskih nihilističkih ostataka (šifra: Pijanistica), nanoseći na njeno tijelo debele slojeve buržujskih nemira i metamorfoza, pri čemu promatra priču kao tragikomični lunapark o muškarcima i ženama transformiranih u strojeve programirane za ubijanje, jebanje i svađanje (Huppert ćemo nanovo vidjeti i u Trierovu komadu Glasnije od bombi u posve drukčijoj ulozi ratne fotografkinje). A motivom silovanja bave se i Noćne životinje u režiji stiliste Toma Forda u kojem njegova galeristica prima rukopis bivšeg muža spisatelja u kojem joj on opisuje jezivo iskustvo svog alter ega sveučilišnog profesora koji će tijekom putovanja u Maine negdje u teksaškoj vukojebini doživjeti bliski susret s grupom manijaka, koji otimaju, siluju i ubijaju njegovu drugu ženu i kćer, a čija obnažena tijela bivaju otkrivena na crvenom kauču usred pustinje. No sada je teksaški policajac taj koji preuzima pravdu u svoje ruke, svjestan da time ništa ne gubi, jer su mu pluća napale metastaze. Jer, kad Amy Adams počinje čitati tekst, Ford nam praktički nudi dva filma po cijeni jednog. Žanrovski film kao zamjenu za haute couture.

Sličnim teksaškim krajolicima kreću se i protagonisti filma ceste American Honey u režiji sjajne Andree Arnold, njene cure medene, njeni psihotici i njeni hiperaktivni prodavači magle, nudeći od vrata do vrata pretplate na razne časopise u repetitivnim zvucima E-40 (Choices – Yup) koji postaju njihova himna, dok autorica sondira njihov (anti)američki san, nastavivši tamo gdje su se zaustavili Harmony Korine i Larry Clark.

Vraća nam se i sumanuti Pablo Trapero kojem smo 2015. u vašem i našem Art-kinu posvetili sveobuhvatnu retrospektivu, da bi nam sada predstavio najnoviji film Klan, tu razornu fresku o jednoj mafijaškoj obitelji u doba argentinske vojne diktature, sa sinom wannabe ragbijašem, majkom koja u nijemom saučesništvu priprema obroke otetim žrtvama, te monstruoznim pater familiasom, koji kao pripadnik vladinih tajnih službi koristi vlastiti politički status kao paravan za prljave rabote, pri čemu se njihovi mehanizmi terora nimalo ne razlikuju. Iako Traperov prosede ima ambicije biti nešto puno više od klasičnog političkog filma.

Kinotečni segment programa rezerviran je za Ingmara Bergmana i njegovu psihodramu Jesenja sonata koju prikazujemo u korelaciji s istoimenom predstavom koja se premijerno prikazuje u riječkom HNK Ivana Pl. Zajca, s Mirom Furlan i Marijom Tadić u ulogama majke i kćeri, dok njihovi legendarni filmski pandani - Ingrid Bergman i Liv Ullmann – podastiru u seriji mikroskopskih krupnih planova svoje dodire, krikove i šaputanja u atmosferi impregniranoj smrću i bolešću, sramom i tišinom, rutinskim opsesijama i rutinskom histerijom. Čisti 'nordijski blues'. 'Tijelo u Bergmanovim filmovima stalno pati i trebaju mu lijekovi i alkohol', kaže Claire Denis, kao jedan od autorskih 'provalnika' koji su ušli u autorovu izoliranu vilu na otoku Faro (šifra: Nepozvani kod Bergmana). Tko bi rekao da se u Bergmanovoj privatnoj videoteci našlo mjesta i za 'Krokodila Dundeeja'.