Filmu trebaju nove slobode - Monthly Overview | Art-kino Croatia

Festival kratkometražnog filma u Oberhausenu najstarija je i najrespektabilnija manifestacija takve vrste u svijetu. Osnovao ga je 1954. filmski teoretičar Hilmar Hoffman. Wenders je često volio naglašavati da je upravo na tom festivalu popušio svoju prvu cigaretu. Sve ostalo je povijest. Samo sedam godina nakon njegova osnutka, grupa njemačkih autora predvođenih Alexanderom Klugeom provociraju realnost potpisivanjem takozvanog Oberhausenskog manifesta koji završava slijedećim riječima: 'Filmu trebaju nove slobode. Sloboda od konvencija. Sloboda od upliva komercijalnog partnera. Sloboda od tutorstva interesnih grupa...Stari film je mrtav. Mi vjerujemo u novi'. Prije mjesec dana, Oberhausen je proslavio šezdesetu obljetnicu i kao da se ništa nije izmijenilo u njegovu radikalnom pogledu. Objašnjavajući svoju programsku koncepciju nazvanu 'Sjećanja ne mogu čekati - Film bez filma', njegov kurator finski umjetnik i sineast Mika Taanila, nanovo se referira na 'nove filmske slobode', koje on promatra u diskursu agresivne 'ere mobilnih aplikacija koju karakterizira neurotično online ponašanje'.

Naše i vaše Art-kino pridružuje se toj prevažnoj obljetnici odabirom eksperimentalnih kratkiša podijeljenjih u nekoliko programskih cjelina, koji su obilježili njegovu povijest, od njegovih početaka pa sve do današnjih dana. Iako selekcija ignorira neke od njegovih seminalnih autora iz sedamdesetih poput Chantal Akerman i Helme Sanders-Brahms koja je, kakve li tužne simbolike, preminula u 72. godini samo par tjedana nakon što je završilo jubilarno 60. izdanje Oberhausena, program ipak daje i više nego solidni uvid u ono što se zbivalo u njegovoj burnoj genezi, bez obzira na sve uspone i padove. Pogotovu je impresivni blok posvećen angažiranom pristupu latinoameričkim (političkim) temama s brutalnim bunuelovskim prosedeom Meksikanca Rubena Gameza (La formula secreta), istočnonjemačkim nevidljivim autorskim tandemom Heynowski & Schuman (Mitburger) koji nanovo igra na omiljenu formu 'kondenzirane realnosti', sada kroz zadnji poziv Salvadora Allendea narodu, te brazilskim filmašem Felipeom Bragancom koji je započeo karijeru u tanedmu s Marinom Meliande (Njegovo ime - Klaun) da bi se transferom iz Rija u Berlin inicirala njegova suradnja s Karimom Ainuzom kojom se preorijentirao na art mainstream (ove godine je na Berlinaleu prikazan njihov zajednički projekt Praia do Futuro u kojem Braganca potpisuje scenarij).

Ništa manje intrigantan nije ni animirani blok s nadrealnim komadom Alejandra Jodorowskog (Les jeux des anges) kao finim uvodom u gostovanje Festivala tolerancije, te Janom Švankmajerom koji secira Staljinovo tijelo (Smrt staljinizma u Češkoj), ali i antiratnom minijaturom Leeja Savagea Mickey Mouse In Vietnam za čije je crteže zadužen legendarni Milton Glazer koji je dizajnirao famozni logo 'I Love N.Y.' Upravo je taj program svojevrsni klimaks snažnog lipanjskog animiranog segmenta u našem i vašem Art kinu, u rasponu od Miyazakijeva vikenda (Ponyo na litici kraj mora, Avanture male Chihiro, Pokretni dvorac, Kikina dostavna služba), pa sve do animiranih klasika Vatroslava Mimice (Samac, Happy End, Inspektor se vratio kući) kojem posvećujemo veliku retrospektivu. A u goste nam nanovo dolazi i zagrebački Animafest s 'Best Of' selekcijom.

Oberhausensku anarhoidnost slijedi i Borgman nizozemskog sineaste Alexa Van Warmerdama u kojem njegov klošar izlazi iz šumskog podzemnog skloništa i upada u vilu imućnog bračnog para, pretvorivši njihov život u pakao, iako je njegova prva namjera bila tek da ih zamoli ako se može oprati u njihovoj kadi. Tko je zapravo Borgman? Noćna mora, demon ili inkarnacija naših skrivenih strahova i žudnji? Možda je on sve to zajedno, iako autor u junakovoj hipotetičnoj borbi protiv buržoazije ne nudi definitivni odgovor. No da bi njegova parabola uspješno funkcionirala potrebna je radikalnija ruka jednog Marca Ferrerija.

Inače, glazba u vašem i našem Art-kinu i dalje svira. Uz raspjevanu Demyjevu muzu Catherine Deneuve (Cherbourški kišobrani), vraća nam se i Kino koncret i to u velikom stilu, s live svirkom Josefa Van Wissema koji je radio glazbu za najnoviji Jarmuschov vampirski komad Only Lovers Left Alive (Samo ljubavnici preživljavaju). Uoči njegova nastupa bit će prikazan i eksperimentalni komad Partir to Live čiji autor Čileanac Domingo Garcia-Huidobro također koristi Van Wissemove minimalističke partiture. Film je kao work in progress premijerno prikazan na SXSW festivalu u Austinu. Garcia-Huidobro se i sam bavi glazbom, kao član benda Follakzoid već je gostovao u zagrebačakoj Močvari. Njegov eksperimentalni komad Partir to Live čiji krajolici prizivaju Belu Tarra, možda najbolje ilustrira motto Oberhausenskog manifesta da filmu trebaju nove slobode, u kojima spone koje dijele kino i umjetničku galeriju postaju sve tanje.