Morriconeov zvižduk i Larraínov krik - Monthly Overview | Art-kino Croatia

U nogometnim prvenstvima, partiture Ennija Morriconea već su postale zaštitni znak ulaska momčadi na teren u društvu svih onih klinaca koje njihovi članovi drže za ruke poput dobrih tatica koji vode sinove u šetnju, od Bilo jednom u Americi do Bilo jednom na Divljem zapadu. U savršenoj fuziji srca i uma, garniranoj Morriconeovim bezvremenskim partiturama koje združuju romantizam i lirizam. Jer, Morricone je bio i ostao veliki čarobnjak zvuka, u savršenom spoju okarine i slapsticka, sa zviždukom i bez njega, u vječnim rifovima razorne električne gitare i raskošnim simfonijskim orkestracijama. U stvarnosti, Morricone je bio trubač, ili trombista kako je sebe volio nazivati, koristeći instrument koji priziva svijet limene glazbe par excellence, negdje na pola puta između solo dionica i improvizacije. U uzdahu vjetra i kazaljki na satu, na gotovo danteovski prašnjavoj granici, na kojoj zvuci slobodno izlaze iz filmskog platna, iako nikad ne znamo gdje će oni završiti. U onom fatalnom zvižduku koji nas progoni vječno, poput njegove dolarske suradnje s velikim Sergiom Leoneom (Za šaku dolara, Za dolar više).  

Krajnji Morriconeov glazbeni antipod je Pablo Larraín (šifra: Ema), s razornim monologom impotentnog koreografa Gastóna (Gael García Bernal) o užasima reggeatona. Članica njegove plesne grupe je i Ema iz naziva filma, koja doduše ne pripada comics narativima, iako se doima poput oživjele stripovske heroine, naročito u scenama u kojima rastura sablasno praznim ulicama čileanskog Valparaísa, naoružana bacačem plamena, nalik alienu koji je pao na zemlju, kao da je u stanju permanentne ovisnosti. Plesne scene igraju na estetiku novog Gaspara Noéa (šifra: Klimaks), ali bez sangrije s opijatom. Iako Larraínov fokus nije horor majčinstva, već opijat krivnje koju ono generira.

U najnovijem Larraínovu komadu ne ukazuje se doduše njegov glumac fetiš Alfredo Castro. Ali zato ćemo ga ugledati u komadu Théa Courta Bijelo na bijelom, dok dolazi u Ognjenu zemlju da bi fotografirao svadbu moćnog zemljoposjednika, čija buduća maloljetna žena postaje njegova opsesija. Fokus je stavljen na genocid pripadnika starosjedilačkog naroda Selk'nam, koji su to surovo područje obitavali 7.000 godina, da bi ih potom istrijebili svi oni došljaci i kolonizatori koji su svojatali njihovu zemlju, od Španjolaca i Talijana, do Hrvata i Engleza, s epidemijom iz 1922. koja je praktički najavila njihovo izumiranje. U toj ničijoj zemlji u kojoj Castro manijakalno traga za savršenim (figurativnim) kadrom, glumeći očima.

Uz Čileanca Larraína i Čileanca Courta, rođenog doduše na Ibizi, iako ima čileanske korijene, zbog čega je 1996. otišao u Čile na filmski studij, dostatnu dozu latino užitaka donosi u vaše i naše Art-kino ekscentrični Argentinac Ariel Winograd, koji doduše nije vlasnik nijednog vinograda, iako mu je najnoviji komad Pljačka stoljeća totalno pijan, s pljačkom poslovnice „Banco Rio“ u gradiću Acassusu, udaljenom petnaestak kilometara od Buenos Airesa, čiji pljačkaš koji obožava borilačke vještine, sebe ironično naziva Robinom Hoodom.

Za razliku od Winogradovih junaka, Zaposlene djevojke Frédérica Fonteyna i Anne Paulicevich ne pljačkaju banke da bi preživjele, već se prostituiraju (jedna od njih je i izvrsna Noemie „Maman“ Lvovsky koja se u sličnom miljeu bordela zatekla i u iznimnom L'Apollonide Bertranda Bonella, ali bez jacuzzija). Sada je njena misija garnirana trivijalnim dijalozima na granici karikaturalnog, koji igraju na klasični lik kurve velikog srca, s revenge movie natruhama, u razornom koktelu naturalizma, sitcoma i (lošeg) feminizma.