Mračne priče i pobune - Monthly Overview | Art-kino Croatia

Ima neke proklete simbolike da je Mržnja Matthieua Kassovitza proslavila 25. obljetnicu kanske svjetske premijere gotovo paralelno s tragičnom sudbinom Georgea Floyda u Minneapolisu. Autoru ovog teksta, ovogodišnji Cannes također je trebao biti jubilarni 25. Cannes, da nije bio otkazan zbog pandemije Covida-19. U konkurenciji mog prvog Cannesa prikazana je ta ista Mržnja, koja prati 24 sata u životima trojice naoružanih migrantskih sinova iz pariškog banlieua koji kreću prema centru Pariza da bi likvidirali 'policijsku svinju' (među njima prepoznat ćemo i tada relativno anonimnog Vincenta Cassela). Riječ je o totalnom egzistencijalističnom komadu koji priziva legendarnu Pasolinijevu misao o recipročnoj mržnji organa reda i mladeži iz geta. Prema Pasoliniju, taj mehanizam nemoguće je zaustaviti (Rasizam francuskih policajaca ne odnosi se na boju kože, već na socijalni diskurs. Ako pripadaš proletarijatu i ako živiš u siromašnoj četvrti, pri čemu je posve nebitno je li boja tvoje kože bijela, crna ili žuta, ja ću te ubiti, napisao je Pasolini).

Od kanske premijere Kassovitzeva komada proteklo je 25 godina i kao da se ništa promijenilo nije. Samo što će žrtva uzviknuti, I can't breathe!. Zato je obljetnica Mržnje obilježena velikim tulumom u pariškom Palais de Tokyo, uz nazočnost prijatelja velike Agnès
 Varde JR-a (šifra: Ljudi i mjesta) i Ladja Lyja (šifra: Jadnici), koji je ne tako davno rekao da mržnja generira mržnju. Jer, iako će publika vašeg i našeg Art-kina vidjeti Kassowitzov komad u programu simbolično nazvanom Pobune, riječ je o narativima koji prizivaju Black Lives Matter urgentnost, poput ranog Spikea Leeja (Učini pravu stvar / Do the Right Thing) i njegova bruklinskog dostavljača pizze Mookieja, koji se nalazi na vječnoj meti lokalnih crnaca, Korejaca, Talijana i bijelih murjaka. Iako će njihovo usijanje kad tad doći na naplatu, kad 'nesporazumi' eskaliraju u ulične nemire, a komedija ustupi mjesto ozbiljnom socijalnom komentaru, garniranom soundtrackom iz snova. U tom diskursu možemo promatrati sirovi intelektualni doks Ave DuVernay (šifra: Trinaesti), kojim se ta iznimna autorica pokušava distancirati od ideološkog egzibicionizma Michaela Moorea, ostavivši dovoljno prostora i Crnim panterama, i Malcolmu i Martinu, u spoju razorne iskrenosti i denuncijacije republikanske administracije. Iako su na njenoj meti i 'lažni prijatelji' poput Clintona, pri čemu će poštedjeti tek Obamu.

Da bi paradoks bio veći, između Leejeva dostavljača pizze Mookieja i farmaceutskog inženjera Xhafera u Egzilu Visara Morine koji združuje Kafku i Hanekea, nema previše razlika. Jer, obojica su žrtve iste mržnje. Potonjem će u poštanski sandučić ugurati hrpu štakora i izbrisati ga s mailing liste (Jesi li ikad pomislio da to nije zato jer si stranac, već zato jer si šupak, kazat će mu žena, koju glumi uvijek sjajna Sandra Huller, koje se prisjećamo iz Tonija Erdmanna). Ili je možda riječ o njegovu gubitku dodira sa stvarnošću, u vječnom srazu pripadnosti i alijenacije.

I Burhan Qurbani bavi se sudbinama stranaca u Njemačkoj. Autor je poznat po Šahidi s Marijom Škaričić koju ćemo vidjeti u najnovijem komadu Andree Štake (šifra: Mare), čija heroina otkriva spas u Poljaku angažiranom na izgradnji novog traka aerodromske piste pored koje ona živi, vrativši joj libido zdrobljen pod pritiskom muževe rutave tjelesine. No sada je Qurbanijev zadatak puno odvažniji, iako njegova osuvremenjena igranofilmska verzija Fassbinderove TV serije Berlin Alexanderplatz, zamjenjuje proletarijat s afričkim migrantima. Fassbinderov Franz sada postaje Francis iz Gvineje Bissau, koji dila drogu u parku Hasenheide u Neukollnu. Qurbanijev Franz korača senzualnim (homo)erotskim Berlinom noseći masku a la Joker. A njegova Mieze postaje nešto poput noirovske femme fatale (u Fassbinderovoj verziji portretirala ju je Barbara Sukowa).

Selekciju Berlinale Special pamtit ćemo i po dva portreta iznimnog Larsa Eidingera. U Moja mala sestra Stephanie Chuat & Veronique Raymond, on glumi kazališnog glumca koji umire od leukemije, prekidajući probe Hamleta stavljanjem krune na raščupanu periku kojom skriva tragove kemoterapije (Eidinger je tijekom recentnog gostovanja u zagrebačkom HNK nosio krunu Richarda III, također s redateljskim pečatom Thomasa Ostermeiera). Opsceno je i krajnje perverzno dovesti na scenu umirućeg glumca, kazat će mu David/Ostermeier. Iako on ne pristaje na zamjenu i spreman je odigrati ulogu bez obzira na svoje teško stanje, pri čemu mu sestra pokušava olakšati agoniju. A u Perelmanovu komadu apsurda Lekcije iz perzijskog, Eidinger portretira SS-ovca Kocha kojeg belgijski zatočenik, sin antwerpenskog rabina, podučava izmišljeni farsi, e da bi dokazao da nije Židov nego Perzijanac. Farsi i farsa nikad nisu bili tako blizu.

No, ako Mračne priče braće Fabia & Damiana D'Innocenza igraju na gotovo apstraktnu i oniričnu transformaciju kronike o rimskoj periferiji, svedenu na crnu bajku, kao da se apokalipsa već dogodila, prava mračna priča rezervirana je za malog mučenika u Obojenom ptiću Vaclava Marhoula, čiji kristološki camino igra na efekt šoka, anulirajući ne samo dječakov pogled, već i pogled Povijesti. Iako ćemo ovogodišnje izdanje već tradicionalnog Tjedna češkog filma prvenstveno pamtiti po šarmantnom hommageu nedavno preminulom Jiříja Menzela (šifra: Striženo-košeno) i senzualnoj Magdi Vašaryovoj.

Dašak svjetlosti u toj seriji mračnih priča podario nam je John Avildsen, čiju fantaziju poznatiju kao Rocky prikazujemo u sklopu Kultnog kina. Nanovo smo se zatekli na terenu (staromodne) bajke. S manipulativnim Hollywoodom u njegovu najboljem izdanju, katarzičnim mečom Slya Stallonea i neodoljivim Burgessom Meredithom kao ostarjelim trenerom. Jednom riječju – emocije. U njihovu najljepšem i najiskrenijem izdanju. A oni koji preferiraju klasične bajke, otkrit će čarobnu formulu u Robertu Benigniju, koji u Garroneovu Pinokiju više nije drveni lutak kojeg je portretirao u vlastitoj verziji Collodijeve priče snimljenoj 2002., već sada portretira Gepetta. Iako ona Zemlja igračaka (Paese dei balocchi) više nije felinijevski cirkus, već zabavni park koji u sebi krije tragičnu komponentu.