Novi glazbeni impulsi - Monthly Overview | Art-kino Croatia

Dodatni impuls na trenutke uspavanoj riječkoj kulturnoj sceni ubrizgao je Impulse Festival urbane kulture, čiji će se filmski segment dogoditi u vašem i našem Art-kinu, s dva fina glazbena doksa. Kako to već aludira i njegov podnaslov, elokventni komad Gormana Becharda Every Everything bavi se životom, glazbom i vremenima Granta Harta, bubnjara legendarnog benda Husker Du, čiji prosede baš i nije previše feelgood, već je više 'prekrasno tužan', kako ga je opisao Voiceov kritičar. Za razliku od prethodnog Bechardova doksa Color Me Obsessed posvećenog teen fanovima benda The Replacements, u kojem se ne pojavljuju njegovi članovi, niti se koristi njihova glazba, dok se drama zbiva izvan kadra, Every Everything je namijenjen svim onim pankerima koji smatraju da rockumentarac ne može biti pravi ako se u njemu ne čuje glazba. Zato u Every Everything ima i glazbe, i videa, i fotografija, i interviewa. Saznat ćemo ponešto o Hartovoj ljubavi prema kolažu, Studebakerima i drogama ('Uložio sam puno više novca u svoj krvotok nego u dionice', kaže Hart). Nisu izostala ni njegova sjećanja na prijateljstvo s Williamom S. Burroughsom ('Bill i ja nismo imali ništa seksualno, ali sam ga jako volio') i fascinaciju opusom Johna Miltona, pogotovu Izgubljenim rajem koji mu je poslužio kao inspiracija za sjajni album The Argument. A Bechardov akter vodi nas i u posjet onom što je ostalo od njegove bivše kuće u kojoj je proveo 40 godina, kad su u požaru uništeni njegova omiljena gitara i brojne memorabilije ('Sva sreća da nitko nije bio ozlijeđen i da sam pronašao sve moje mačke', navodi Hart).

Gostovanje Impulsa obuhvaća i jedan regionalni doks, Pravi čovjek za kapitalizam, estetizirani portret dijaboličnog tuzlanskog glazbenika i performera sa slovenskom adresom Damira Avdića, o čijem liku i djelu više saznajemo iz usta drugih, onih poznatijih poput Ede Maajke i Miljenka Jergovića, i anonimnih pankera s kojima je autor filma Dušan Moravec razgovarao u zahodima klubova. Kad je o glazbi riječ, dolazi nam i europarlamentarnom LUX nagradom ovjenčani Alabama Monroe Felixa Van Groeningena, doduše ne u sklopu Impulsa već u distribucijskoj ponudi. Radi se o brojnim suznim klimaksima garniranoj priči o melankoličnom 'kauboju' iz bluegrass benda, svojevrsnom Krisu Kristoffersonu belgijske provincije, i njegovoj voljenoj curi iz salona za tetovaže, koja mu pokušava dokazati da može pjevati poput Lorette Lynn.

Krajnje realan i sentimentalan, Alabama Monroe priča o ljubavi, smrti, bolesti, bogu, vjeri, krivnji, roditeljstvu i snovima. Velikim temama. Za razliku od Atsunorija Kawamure čija je kompletna priča stala u jednu malenu zenovsku zdjelicu za juhu. Ali kakvu juhu! Ni manje ni više nego Juhu života kakvu priprema 88-godišnja bakica Yoshiko Tatsumi, koja pojmove poput 'kuhanja' i 'hrane' pretvara u 'ljubavni čin' i 'značenje humanosti'. A djelić provincijske Main Street Amerike koju Alabama Monroe pokušava pronaći u provincijskoj Beligiji, pronalazi Alexander Payne široka srca i u neograničenim količinama u Nebraski s neponovljivim djedicom Bruceom Dernom. Opet smo prisiljeni izvaditi maramice. Kad u emotivnoj sceni Payneova filma ceste njegov junak prizna kako je otišao po svoj fantomski jackpot od milijun dolara samo da bi mogao ostaviti djeci nešto nakon što čitav život nije kao šljaker zaradio ništa, suze počinju teći.

Uz Moraveca, brojčano snažnu slovensku autorsku postavu čine jedan renomirani sineast kojem posvećujemo veliku retrospektivu (Karpo Godina) te dva autora mlađe generacije, angažirana Petra Seliškar (Mama Europa) i Nejc Gazvoda (Izlet) u još jednom generacijskom filmu ceste, spajajući euforiju i tjeskobu, cinizam i frustracije, traume i tajne, kad shvatimo da papirnati zmaj što ga njegovi protagonisti puštaju nije nikakav papirnati tigar već plač jedne izgubljene generacije. A slične tematske opsesije prijelaza iz jedne životne faze u drugu privlače i čileansku redateljicu Domingu Sotomayor Castillo (Od četvrtka do nedjelje) čiji spori i pedantni prosede priziva duhove Lucrecie Martel. Poput Gazvode, opet je u igri jedan vikend izlet, ali kao poligon frustracija, dezorijentiranosti i usamljenosti seksualnog odrastanja.

Prikazujemo i po mom osobnom sudu definitivno najimpresivniji komad iz lanjske hrvatske produkcije, Vis-a-vis Nevia Marasovića, koji metatekstualno opisuje genezu jednog no-budget filma kroz odnos režisera (Rakan Rushaidat) i njegova glumca (Janko Popović Volarić), a čiji ironični naziv igrom riječi priziva geografiju (Vis zimi) i položaj tog odnosa (akteri se sučeljavaju smješteni jedan vis-a-vis drugog). A iz već tradicionalnog Ciklusa frankofonskog filma valja izdvojiti Christophea Honorea (Voljeni) koji pokušava zbližiti Kunderu i Demyja, Prag i Pariz, intimno i političko, majku i kćer (Catherine Deneuve i Chiara Mastroianni) u romanesknoj sagi o ljubavima i povratcima.