O gradovima i ljudima - Monthly Overview | Art-kino Croatia

U maestralnom osobnom eseju Thoma Andersena Los Angeles Plays Itself, mitski Grad anđela postaje karakter per se. Autorov je prosede strogo dijalektički. A svaka njegova lokacija, od motela do restorana, funkcionira kao nostalgični filmski set. No, Andersen mrzi pop intoniranu uporabu njegova imena u skraćenoj L.A. formi, kao što mrzi pretvarati San Francisco u Frisco ('Samo grad koji pati od kompleksa manje vrijednosti može si to dozvoliti'). Zato Andersenov film nije ni arhitektonski prikaz, ni ilustrirani turistički vodič, ali ni klišeizirana 'simfonija o jednom gradu', već se njegov prosede svodi na politički pokušaj usklađivanja njegovih različitih filmskih identiteta. Zato njegova dominantna tema ostaje jaz između osiromašene radničke klase i onog jednog postotka bogataša koji je zauzeo luksuzne vile na njegovim brežuljcima. Zato je njegova retorika puno bliža autorima poput Kena Loacha (Duh četrdeset i pete), pri čemu autorov inteligentno eklektični odabir isječaka iz brojnih filmova o Los Angelesu, od Demyjeva 'Model Shopa' s Anouk Aimee do Thompsonova 'Death Wish 4' s Charlesom Bronsonom, govori više od tisuću izgovorenih riječi.

Kao što Andersen istražuje filmske identitete Los Angelesa, tako i John Turturro (U troje sa žigolom) promatra Brooklyn onako kako njegov mentor Woody Allen promatra Manhattan. Čak mu je u svom filmu dodijelio ulogu vlasnika propale knjižare. Turturro će već na samom početku filma natjerati Allena da se digne s mitske klupe s koje je u 'Manhattanu' promatrao Brooklyn Bridge i barem na trenutak pređe taj isti most kako bi odveo svoje tamnopute sinove u njemu nepoznatu hasidsku zonu Williamsburga, dok objektiv Marca Pontecorva, sina poznatijeg režisera Gilla Pontecorva, hvata njegove poluskrivene lokacije miljama udaljene od 'I live in Brooklyn' kulerske mantre koju ponavlja armada hipstera u potrazi za novim newyorškim 'it' zonama. To je Brooklyn koji više priziva opus Paula Austera, u isti mah intelektualan i shizofren, ali i pomalo 'vintage', osuđen na vječni nestanak, poput 'ocvalog' žigola iz originalnog naziva filma.

Ali s Andersonovim Los Angelesom i Turturrovim New Yorkom koji se promatraju kao dva geografska i kulturalna antipoda Americane, ne prestaje naša opsesija gradovima i ljudima. U omnibusu Istanbulske priče koji uranja u divlju stranu Istanbula onako kao što je Amores perros hodao divljom stranom ulice Mexico Cityja, priče postaju bajke, a sudbina borghesovski igra na 'ponavljanje, varijacije i simetrije'. Na isti način, bizarni kroničar talijanskog Juga Daniele Cipri (E stato il figlio), sada bez svog vjernog suradnika Maresca, vodi nas na cinično groteskno putovanje u deformirani pakao periferijskog Palerma osuđeno na sterilnu repetitivnost, koju inkarnira nekontrolirano tijelo Tonyja Servilla. Zar ste doista mislili da bi će barem jedna fešta talijanskog filma u vašem i našem Art-kinu proći bez sumanutog Servilla?

S druge strane, ruski sineast Andrej Grijazev (Sutra) koristi prostor grada, konkretnije, Sankt Petersburga, kao prostor radikalnog performansa gerilskog umjetničkog kolektiva 'Vojna', čije akcije možda ne igraju na eksplicitnu šok strategiju Pussy Riota, iako jedna od članica 'Vojne' dolazi iz tog istog pank benda. No njihov je efekt puno razorniji, pa makar se radilo o prevrtanju policijskih automobila, skidanju transparenta 'Dan milicije' i kopanju po kontejnerima. Njihove odvažne izjave često se pozivaju na Majakovskog i Mandelštama, iako situacija postaje problematičnija kad se u igru uključi mali Kaspar, sin performerskog para, korišten kao živi zid u sukobu s policijom i zaštitarima. Film je to koji postaje performans par excellence kao simbol otpora, provocirajući Putinov autoritarni režim na duhoviti i krajnje efektni način.

Pored studentskih kratkiša koji će biti prikazani u sklopu novopokrenutog Međunarodnog studentskog filmskog festivala (STIFF) iza kojeg stoji agilni riječki SKC, u suradnji sa Subversive Film Festivalom dolazi nam u goste etablirana eksperimentalna sineastica i feministička teoretičarka vijetnamskih korijena Trinh T. Minh-ha koja trenutno predaje rodne studije na californijskom sveučilištu Berkley. A kvirovski segment programa rezerviran je za klasik Jean-Pierrea Melvillea (Derišta), tu lucidnu adaptaciju Cocteauove priče 'Les enfants terribles' o bratu i sestri koji se povlače u privatni svijet kako bi u njemu ostvarili svoje erotske igre u 'hermetičnoj anarhiji' pariškog stana, čije je nemirne ritmove gej pisac Gary Indiana usporedio s braćom Marx, osuđene na propast čim se nađu u doticaju sa stvarnošću.