Ožujak u Art-kinu: 'GLAZBA I DALJE SVIRA' - Monthly Overview | Art-kino Croatia

'Ako vas probode kroz srce, smatrajte to blagoslovom. Ako vam je oči natopio suzama, smatrajte se odabranima. Jer vaše srce odgovara na ljubav koja ne traži ništa zauzvrat. On je spreman ogoljeti se do kraja kako bi vam otkrio da takva ljubav uvijek diše u njemu'. Tim romantičnim riječima opisao je veliki Nagisa Oshima opus japanskog glazbenika, pjesnika i umjetnika Kazukija Tomokawe. Za čovjeka koji stoji iza 'Carstva čula' ne bi se očekivala provala takvih emocija. No, Tomokawin rad drukčije se ne može opisati. Radikalnija filmofilija pamti njegov glumački portret misterioznog glazbenika u 'Izu' Takashija Miikea. A i sam je radio glazbu za 'Cycling Chronicles: Landscapes the Boy Saw' japanskog režisera i 'teroriste' Kojija Wakamatsua. Iako je izjavio da je samo jednom u karijeri nastupio trijezan, danas je to živahni 60-godišnjak koji još uvijek obožava odlaziti u biciklističke kladionice, dok njegove klupske koncerte mahom posjećuju mlađe generacije.

Njegovim burnim životom pozabavio se doks 'La faute des fleurs' francuskog sineaste Vincenta Moona, kao jedan od programskih vrhunaca DORF-a, Festivala dokumentarnog rock filma. Japanofili će doći na svoje i u doksu 'We Don't Care About Music' koji uranja u tokijsku avangardnu scenu. A prilično razbarušena selekcija DORF-a uključuje sve moguće glazbene stilove, po receptu za svakog ponešto, od hip-hopa ('Nerdcore Rising') do jazza ('Dexter Gordon: More Than You Know'), žestokog rocka 'Motorheada' koji nikad nije volio sebe trpati u heavy metal obrasce ('Lemmy') i traganja za izgubljenim vremenom Yugo punka ('Satan Panonski'), ali i ultimativnim raritetima poput nevidljivog filma 'Mlad i zdrav kao ruža' Jovana Jovanovića snimljenog davne 1971. koji funkcionira kao evidentni primjer osviještenog YU campa. Riječ je jedinom (bunkeriranom) filmu iz programa koji nije čisti glazbeni dokumentarac, iako mu Jovanovićeva nemirna kamera iz ruke daje dokumentarni štih, prateći Dragana Nikolića u nikad boljem izdanju, odjevena u košulju s motivom Union Jacka, koji izlazi iz zatvora i postaje car beogradskog podzemlja (erotizam kadra puno duguje Hladnikovoj 'Maškaradi').

Oni koji umjesto Lemmyja recimo više preferiraju nježnije zvuke Susan Boyle doći će na svoje u filmu 'Sestra osmijeh' Belgijanca Stijna Coninxa uvrštenom u Ciklus frankofonije, koji prati uspon raspjevane časne sestre Jeanine Deckers, koja je 1963. postala glazbena megazvijezda s dva milijuna prodanih albuma, a čija je pjesma 'Dominique' na top listama čak nadmašila Elvisa i Beatlese.

Kao neka vrsta glazbenog bonusa za sve fanove DORF-a vraća nam se i senzualni doks 'The Doors: When You're Strange' koji je premijerno bio prikazan u sklopu Filmomanije. A glazbi puno duguje i 'Dobro srce' Dagura Karija čiji se kadrovi doimaju poput oživjelih stihova Toma Waitsa, s jednim starim mizantropom i njegovim protegeom Paulom Danom koji glumačko strpljenje često miješa s autizmom.

Kako pak izgleda tajni jezik autizma mogu nam pokazati samo oni koji njime govore i koji ga osluškuju. To je jezik tišine, čekanja i strpljenja. Talijanski sineast Stefano Rulli ga itekako tobro poznaje. U njegovu začudnom doksu 'Il silenzio particolare' ('Posebna tišina') kojim će naše kino filmski popratiti riječku manifestaciju Tjedan mozga, vodi se dijalalog između režisera i njegova autističnog sina Mattea. Rullijeva digitalna kamera u maniri malog kućnog videa prati Mattea u trenucima krize i sreće, bilježi njegove nasilne geste, ali i nevjerojatne nježnosti.

Kinematografije s ovih prostora zastupaju Dalibor Matanić koji se nakon 'Majke asfalta' vraća u Art-kino trećim dijelom omnibusa o ženama ('Mezanin') koji je sniman na riječkim lokacijama, te 'Žena sa slomljenim nosom' Srđana Koljevića čijoj je rutinskoj mizansceni potrebno nešto više od rinoplastike, a koja pokazuje u kojem se stanju nalazi srpski mainstream danas.

No, tu je i prava poslastica za ljubitelje horora u formi začudnog ciklusa koji sučeljava njegove klasične i novije žanrovske izdanke. Među klasicima valja izdvojiti 'Oči bez lica' u kojem ledena ljepota Franjuove heroine postaje zatočenik voštane maske, potom originalnu verziju 'Baskervilskog psa', jedinu iz serije o mitskom istražitelju Sherlocku Holmesu koja aludira na njegovu ovisnost ('The needle, Watson!'). Tu je i veličanstvena 'Crna mačka' u režiji Edgara A.Ulmera, jednog od možda najopskurnijih Nijemaca koji su emigrirali u Hollywood, čiji film puno više duguje tradiciji njemačkog ekspresionizma nego Poeu, združivši dvije glumačke legende u sferi hollywoodskog horora tridesetih – Borisa Karloffa i Belu Lugosija. Naravno, kad je o ekspresionizmu riječ nismo mogli izostaviti ni Murnauov vampirski klasik 'Nosferatu'. A tu je i raritet Fritza Langa 'Umorna smrt', više koncipiran kao stilizirana melodrama nego klasični horor.

Koliko je hororu važna glazba koja tijekom ožujka na platnu i u atriju Art-kina stalno svira, dokazuje i 'Slagalica strave', prvi i najbolji dio te maratonske torture-porn franšize, koji uz originalnu filmsku glazbu Charlieja Clousera, bivšeg člana benda Nine Inch Nails, nudi i žestoke zvuke bendova Fear Factory i Enemy. Kao da DORF nije završio.