Post Tenebras Sex - Monthly Overview | Art-kino Croatia

Ulazak vašeg i našeg Art-kina u digitalnu eru i oplakivanje famozne filmske trake možda najbolje ilustrira kratkometražni eksperimentalni film "Recycled" u režiji Thomasa Sauvina i Lei Lei, koji ćemo vidjeti u odabiru filmova s Festivala 25fps. Autori tog filma naime tragaju za odbačenim kineskim filmskim negativima na ilegalnim pekinškim deponijima za recikliranje. Kopaju po izgubljenim slikama postkomunističke Kine. Kine tematskih parkova, karaoke barova i konzumerizma. Rezultat je hipnotički izlet u predjele tuđe intime tijekom kojeg se frenetično izmjenuju 3000 fotki koje su autori odabrali i skenirali, od grupnih obiteljskih portreta do onih pojedinačnih.

Posve suprotni efekt postiže ništa manje halucinantni uvodni dugi bukolični prolog Reygadasova komada "Post Tenebras Lux" u kojem djevojčica (autorova kći Rut) izgubljeno hoda farmom okružena psima i kravama, te zove braću i roditelje, preplašena grmljavinom koja najavljuje sveopći diluvij. U sobu njena brata (autorov sin Eleazar) potom ulazi fluorescentna crvena spodoba nalik Sotoni, bliža Weerasetakulu nego Sethu Rogenu, iako dijele iste dimenzije king-size spolovila (u sumanutoj Rogenovoj komediji "Ovo je kraj", ona će silovati bespomoćnog Jonaha Hilla). U Reygadasa, fluorescentni CGI Sotona s kutijom za alat krajnje je ambivalentna pojava. On bi mogao biti duh narkomanskog radnika Sedmice (Siete), figura iz dječakova sna u kojem se manifestira njegov strah od nasilna oca, a možda i aluzija na autorova vlastita oca. Roditelji pokušavaju pronaći lijek za bračne frustracije izletom u Pariz, gdje se pridružuju orgijama u sauni, u kojoj su prostorije za seks pretenciozno nazvane 'Duchampova soba' i 'Hegelova soba'. Post tenebras sex. Ali iz Pariza se vraćaju s više neuroza nego prije. Sve te vizije, noćne more i simbolizmi, oni jasni i oni nejasni, oni uspjeli i oni neuspjeli, oni autobiografski i poluautobiografski, iz junakova danas i jučer (boravak na engleskom koledžu i sudjelovanje u igri rugbyja) svedeni su na vječnu fibrilaciju prostora i nekontrolirani prodor stimulansa i sugestija, imunih na osjećaj mjere, kako to već biva u Reygadasa koji je u isti mah obožavao Tarkovskog, ali i proveo jedno vrijeme u Bruxellesu kao odvjetnik za EU. Zato bismo možda trebali iz naslova filma izbaciti prvu i treću riječ. Živjeti u vječnoj tami.

Zato je naziv Reygadasova filma možda primjereniji filmu Pabla Larraina ("No") koji zaokružuje autorovu (političku) trilogiju o mračnim čileanskim vremenima započetu s "Tonyjem Manerom" i nastavljenom s još mračnijim "Post mortem". Nakon Pinochetova mraka (post tenebras), nastupa svjetlost (lux). Za razliku od Reygadasova komada, tko je u Larrainovu filmu Sotona, nije teško otkriti. Naravno, Sotona/Pinochet je na izdisaju pokušavao odglumiti velikog demokratu i raspisati referendum. A pionir političkog marketinga Gael Garcia Bernal pokušava kampanjom natjerati narod da zaokruži "Ne". U eri u kojoj naše i vaše kino prelazi na digitalno, Larrain će 'uprljati' film koristeći staru U-Matic videokameru iz 1983. Njegov je prosede sveden na ideju koja se neprekidno razvija, daje novu vrijednost riječima, propagandi i borbi za slobodu. Rezultat je teoretski i fizički film istodobno, jer se reflektira na različitu moć slike i beskrajne učinke koje ona proizvodi. Možda je "No" ponešto vedriji u odnosu na prethodna dva filma iz autorove trilogije. Ali strah i sumnje i dalje ostaju dominantni osjećaji.

I Kevin Maconald ima iskustvo s diktatorima. U "Posljednjem škotskom kralju" pozabavio se osobnim liječnikom 'ljudoždera' Idija Amina. A sada je tu kćer afričkog diktatora Omara Bonga, gabonske princeze Pascaline Bongo s kojom se spetljao njegov mitski akter (šifra: "Marley"). Bilo je u njegovu životu i careva, poput Hailea Sellasiea koji je na kingstonskom aerodromu bio dočekan euforično, u gustom dimu gandže. Iako je o Marleyu snimljeno nekoliko glazbenih doksa, još nijedan mu nije pristupio tako minuciozno, pedantno i sveobuhvatno, promatrajući formiranje jedne ikone poput prirodnog procesa a da nikad ne srlja u ditaktičnu zonu, za što su prvenstveno zaslužni autorovi dobro rapoloženi sugovornici. Kako film odmiče, Marleyev mit postaje nam sve bliži. Toliko blizu da nam se čini da ga možemo dotaknuti rukama, kao da smo se zatekli ispred same pozornice na kojoj njegov nastup postaje razorni spoj ushićenja i mističnosti. Zato reggae nije samo ritam srca, već i ritam života.

Kako to često biva, novu sezonu otvaramo s riječkim motivima. Za razliku od Splita i Dubrovnika, Rijeka je na sreću pošteđena od sapunaste histerije, već se njene vedute i arhitektura koriste za neke ozbiljnije projekte ("Bosanoga", "Polazište za čekanje", "Mezanin", "Smrt u vulkanu", "I Love YU"), pa već možemo govoriti o Rijeci kao 'it' lokaciji autorskog (kratkog) filma. Njenu arhitekturu promatra i Tanja Golić koja se u najnovijem filmu "Slučajno" ne baš slučajno vraća omiljenim joj temama odnosa žena i muškaraca.