Prići publici s pažnjom i osjećajima - Monthly Overview | Art-kino Croatia

"Svi misle da sam u stanju shvatiti ono što se dešava oko mene i da mogu interpretirati stvarnost, ali ja više ništa ne razumijem", kaže lik redateljice u prekrasnom najnovijem filmu Nannija Morettija Mia madre (Moja majka). Ona snima filmove o klasnim sukobima, tvornicama koje se zatvaraju i izgubljenim radnim mjestima. Ali poput Morettija više nije u stanju postavljati pitanja, a kamoli nuditi odgovore. Zato u Morettijevoj priči o težini gubitka bliske osobe i boli koja će nadjačati srce, filmsko platno krvari. Ta bol kontaminirala je svaki filmski kadar. A sve što je ostalo od filma kao umjetnosti svedeno je na eskapistički san, što pokazuje i scena u kojoj publika stoji u redu pred kinom u kojem se prikazuje Nebo nad Berlinom. No, ono što nas je dirnulo i rasplakalo u tom filmu nije sama majčina smrt, već nevjerojatna pažnja i osjećaji kojima autor pristupa publici. Toga je ona i sama svjesna. Zato pristaje da je autor uzme za ruku, imajući povjerenje u svog 'vodiča'. Mi smo dakle ti koji postaju instrumenti s kojima se Moretti suptilno poigrava, iako to nema ništa zajedničkog s patosom.

Naravno, ostaje pitanje kako bi na reakcije Morettijeve heroine (Margherita Buy) reagirao Dziga Vertov da je danas živ. Riječ je autoru čiji je Čovjek s filmskom kamerom istražio odnos između filma, stvarnosti i povjesti u krucijalnoj fazi sovjetske tranzicije, dakle, bavio se onim čime su se brojni avangardni i politički sineasti godinama hrvali, od Godarda pa nadalje. Inače, Vertovljev film prikazujemo uz pratnju američkog Alloy Orchestra, čiji je član i Roger C. Miller, bivši gitarist post punk benda Mission of Burma. No iako je riječ o bendu koji se specijalizirao za muzičku pratnju nijemih filmova, ponekad su se upuštali i u neke druge eksperimente (šifra: Slika) koji združuju slikarstvo (crtež) i glazbu (bubnjevi).

Vraća nam se i već tradicionalni Ciklus novog korejskog filma. Njegovo peto izdanje u znaku je recentnih komada s potpisom etablirane produkcijske kuće CJ Entertainment. Već sam njen naziv podcrtava tretman filma kao zabave, iako će ona prigrliti već afirmirane autore blockbustera poput YK Youna (Oda mom ocu), ali i podupirati filmaše mlađe generacije poput Sung-Moo Kima (Noć proroka) i Seok-Yae Honga (Socialphobia) koji su netom diplomirali na prestižnoj Korejskoj akademiji filmskih umjetnosti (KAFA), iako njihovi debitantski filmovi uvelike nadmašuju klasične koncepte studentske produkcije.

Među hitovima s pečatom CJ Entertainmenta valja izdvojiti i simpatičnu obiteljsku komediju Miss Granny kojoj se dogodio i tajvanski remake u režiji Leste Chena, poznatiji kao 20, Once More. A Kang Ye-Kyuova romansa o ženi i muškarcu na pragu treće dobi, koja također koketira s gerijatrijskim motivima, pokazujući da za ljubav nikad nije kasno (Salut d'amour aka Ljubavni pozdrav), fina je uvertira u crowdpleaser Ljubavne bore me more u režiji Jirija Stracha koji se bavi sličnom temom starenja i kasnih ljubavi. Film prikazujemo u sklopu Tjedna suvremenog češkog filma koji otvara fini noir Davida Ondričeka U sjeni (autor je sin slavnog snimatelja Miroslava Ondričeka) u kojem se pozabavio rabotama čehoslovačkih tajnih službi u doba financijske reforme pedesetih, čiji je cilj bila eliminacija Židova optuženih da su po nalogu SAD-a švercali zlato u Berlin da bi njime financirali 'cionistički rat' u Izraelu. A ljubitelji (punašnih) Čehinja doći će na svoje u biopicu o majstoru erotske fotografije Janu Soudeku (Fotograf), čija je autorica Irena Pavlaskova kao koscenaristu angažirala samog Soudeka, iako je Francuz Jerome de Missolz o njemu još 1990. snimio kratkometražni doks. 

Ne tako davne događaje vezane za naše politički nesavršene gudure sondira i Fernando Leon de Arranoa u Savršenom danu koji priziva duhove Tanovićeve Ničije zemlje. Priča mu je ambijentirana 'negdje na Balkanu 1995', u regiji 'poznatoj po jogurtu i humoru', kako to kaže jedan od njegovih junaka, prateći peripetije pripadnika imaginarne humanitarne organizacije 'Aid Across Borders', koji pokušavaju pronaći uže da bi izvukli mrtvo tijelo muškarca pronađeno u bunaru, pri čemu autor pažljivo dozira ironiju i tragediju. A u filmu Andreasa Dresena Dok smo sanjali, adaptaciji istoimenog romana Clemensa Meyera, koji započinje u Dresdenu početkom devedesetih dok se u zraku još osjećao miris prašine od srušenog berlinskog Zida, DDR je otišao kvragu poput njegove ideologije, a generacija malih pionira koji su u školskim hodinicima vježbali evakuaciju, sada pokušavaju u napuštenom skladištu otvoriti klub iako im za vratom puše sapa iz neonacističkih nozdrva. Zid je pao, ali kao da se ništa promijenilo nije, iako nikakva ideologija ni politički i kulturalni model ne mogu ublažiti njihov polagani pad, jer im je budućnost srušena zajedno sa Zidom.

U potragu za izgubljenim vremenima YU socijalizma kreće i celuloidni arheolog Zvonimir Rumboldt u doksu Pola stoljeća diska, ne bi li odgovorio na pitanje kada i gdje doista započinje prvi disco u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, oko čega se i danas lome koplja. Groznica subotnje večeri u našem i vašem Art-kinu može započeti.