Siječanj 2012. u Art-kinu - Monthly Overview | Art-kino Croatia

Čak dva sineasta s kojima sam ovih dana razgovarao u sklopu Filmskih mutacija - Jose Luis Guerin i Benoit Jacquot – rekli su mi da su prve filmofilske užitke upijali iz prvog reda kinoteke. I Wim Wenders je kao filmski ovisnik par excellence redovito odlazio u legendarnu parišku Cinematheque, onu istu u kojoj su Bertoluccijevi Sanjari zauzeli prvi red kako bi film do njih došao najbrže. Jer, iako je Werner Herzog u Wendersovu doksu Soba 666 simbolično ugasio televiziju prije svog odgovora na autorovo pitanje o budućnosti filma i nakon svog izlaganja zatamnio filmsko platno smeđim jastukom, Godard je u tom istom filmu lijepo rekao da se ne moramo plašiti televizije jer je njen ekran jako mali u odnosu na filmsko platno. Zato je i red da napokon ugostimo Wendersove velike filmove na velikom platnu našeg i vašeg Art-kina, s time da je ciklus fokusiran na autorovu najbolju raniju fazu.

Naziv doksa Soba 666 (Chambre 666) odnosi se na sobu canneskog hotela 'Martinez' koja se u filmu pretvara u neku vrstu filmskog peep showa u kojem znameniti autori koji su te davne 1982. godine predstavili u Cannesu svoje filmove, pokušavaju odgovoriti na autorovo pitanje o smrti i budućnosti filma napisano na komadu papira. Uz Herzoga (ispred kamere) i Wendersa (iza kamere) u toj istoj sobi čiji broj zvuči dostatno apokaliptično ukazuje se i Fassbinder (ispred kamere). Pravi dream team njemačkog Novog vala. Falio je još samo Alexander Kluge. Bilo je to posljednje Fassbinderovo pojavljivanje, jer je nakon obraćanja Wendersovoj kameri samo tri tjedna kasnije počinio samoubojstvo. Tada je izjavio da ne gubi nadu u 'individualne filmove'. I doista, Wendersov (rani) opus bio je krajnje individualan, iako se Wendersova i Fasbinderova ljubav prema Hollywoodu i američkim mitovima bitno razlikuju. Fassbinder je više preferirao Sirkove melodrame, dok je Wenders obožavao Patriciu Highsmith, Sama Shepharda i Rya Coodera. I dok u remek-djelima poput Paris, Texas autorova ljubav prema neonskim motelima poprima mitski karakter, iako je Wenders u jednom razgovoru izjavio da je nostalgija bila i ostala najveći neprijatelj evolucije, tim istim motelima autor se vraća u kasnijoj pretencioznijoj fazi, kad se njihov odraz u lokvi vode (šifra: 'Don't Come Knocking') počinje pretvarati u čisti maniristički videospotovski kič. Motele će ubrzo zamijenili hoteli - najprije 'Hotel od milijun dolara' nalik na L.A. varijantu newyorškog 'Chelsea' koji postaje metafora nepravilnosti suvremenog (američkog) društva, a potom i elegantna zdanja s patinom sicilijanskog baroka istrgnuti sa stranica lifestyle magazina (Palermo Shooting).

Wendersov ciklus donosi i tri seminalna autorova filma ceste. Uz Alice u gradovima i Kraljeve ceste tu je i nezaobilazni Paris, Texas, taj veliki film o usamljenim i izgubljenim ljudima. Toliko usamljenim da čak i kad je udaljenost njihovih tijela toliko bliska i intimna, oni se ne mogu dodirivati jer ih razdvaja zrcalo žudnje, pa mogu komunicirati tek putem telefona. Taj prokleto dirljivi razgovor u kojem on nju vidi, a ona njega ne, možda je jedan od najdirljivijih trenutaka ikad snimljen u povijesti filma. On je tužni lutalica Harry Dean Stanton (neponovljiv!). Ona je njegova otuđena žena Nastassja Kinski koja ordinira u seks klubu, skrivena iza tog istog zrcala.

Iza sličnog zrcala/stakla poznatijeg kao 'akvarij' skrivene su i tajlandske 'ribice' u Glavoggerovu genijalnom dokumentarnom triptihu Slava kurvi. Ispred 'akvarija' vodi se neprekidni defile njihovih budućih klijenata. Sve funkcionira kao podmazano, kao u nekoj korporaciji. Djelatnice te korporacije užitka cvikaju kartelu na ulazu. A nakon što ih klijent odabere, plaća njihove usluge kreditnom karticom ili nekim drugim sredstvom plaćanja kao na šalteru neke banke, prije no što se liftom popne u budoar. Seks je u Glawoggera sveden na mehanički ritual, pa je zato finalni segment treće meksičke priče morao okončati u pornografskoj eksplicitnosti.

S druge strane, iranski film napušta prostor dječjeg neorealizma koji ga je proslavio na festivalskoj sceni i okreće se ženama i njihovim brakovima. Ovaj zaokret u zonu iranske više srednje klase započeo je Asghar Farhadi s izvrsnim Fireworks Wednesday. A Farhadijeva tematska opsesija brakovima u krizi kulminirat će s remek-djelom Nader i Simin se rastaju koji združuje dramaturški intenzitet najboljih Panahijevih drama i formalnu inovaciju Kiarostamija, ali i dokazuje dobru znanu premisu Kurosawina 'Rashomona' da sve ovisi iz kojeg kuta promatramo situaciju. Naravno, iranski film može se pohvaliti i odvažnijim storijama, poput recimo najnovije lezbijske uspavanke Maryam Keshavarz (Circumstance). No, iako je iranska cenzorska komisija dala Farhadijevu komadu zeleno svjetlo za oscarovsku nominaciju u kategoriji najboljeg stranog filma, riječ je o krajnje kompleksnom i odvažnom komadu.U distribucijkom paketu dolazi nam i najnoviji Kaurismaki (Le Havre) čija je veza s Francuskom započela još s Boemskim životom, dok je u 'Unajmio sam plaćenog ubojicu' glavnu ulogu dodijelio Jean-Pierreu Leaudu, koji se u Le Havreu ukazuje u cameo ulozi policijskog doušnika koji po gradu hvata ilegalne imigrante odjeven u melvilleovski kišni ogrtač. Od stare Kaurismakijeve postave ostali su tek neizostavna Kati Outinen u ulozi junakove bolesne žene i kujica Laika. Sve ostaje manje više isto. Isti očajnici, ista nadrealna atmosfera, isti naglašeni kolorit i isti akcent na dobroti malih ljudi, samo što finsku votku zamjenjuje calvados.

I dok će Kaurismakijev junak organizirati dobrotvorni koncert da bi skupio novac kojim će platiti dječakov ilegalni transport preko La Manchea, angažirajući zaboravljenog rockera Little Boba, u mockumentryju Još sam tu: Izgubljene godine Joaquina Phoenixa, jedan cinični glumac-manipulator-redatelj (Casey Affleck) pozabavio se jednim glumcem-hip-hoperom na prekretnici (Phoenix s izgledom Vincenta Galla) ne bi li kapitalizirao njegove autodestrukcije i anksioznosti. Pritom se fino zajebava s nama, jer nam pokušava podvaliti najobičniju prevaru, koliko god neki njeni dijelovi zazvučali prokleto istinito i stvarno, što možda i jesu samo što nam se čini da nisu.

A Queer Momenti i dalje plešu na oštrici političke nekorektnosti s Ljepotom južnoafričkog debitanta Olivera Hermanusa. Njegova uznemirujuća priča o sredovječnom vlasniku pilane čiji predmet žudnje postaje njegov naočiti rođak, kulminirat će možda najrazornijom porcijom homoseksualnog silovanja viđenom u povijesti celuloidnog queera, koja svojom brutalnošću čak nadmašuje onu heteroseksualnu iz Noeva Nepovratnog.