Siromaštvo u zemlji izobilja - Monthly Overview | Art-kino Croatia

U Caraxovu remek-djelu Sveti motori, njegov glumac fetiš Denis Lavant u jednoj od brojnih začudnih transformacija izlazi iz bijele limuzine preodjeven u staru beskućnicu. Ima neke proklete simbolike u činjenici da se likom beskućnika bavi i Bernardin Modrić (Smrt u Vulkanu) koji je nakon serije produkcijski besprijekornih ali ne pretjerano autorski osobnih 'edukativnih doksa' nalik onima koje možemo vidjeti u školskom programu HRT-a, učinio veliki iskorak u zonu socijalne problematike kroz priču inspiriranu istinitim događajem o bivšem radniku posrnule riječke tvornice 'Vulkan' koji je pronašao smrt u onoj istoj napuštenoj portirnici iz koje su ga izbacili na ulicu kao tehnološki višak. Autor u filmu fino združuje estetiku lažnog doksa s dugim tišinama kadra u maniri Jie Zhangkea koji također voli fotografirati postkataklizmične prostore napuštenih (kineskih) tvornica. Kako to autoreferencijalno poručuje 'izgubljeni' radnik Prlja – ima nas još.

Slična tema prisutna je i u Sestri Ursule Meier, sada u kontekstu ekonomskog i psihološkog siromaštva u zemlji izobilja, pri čemu autorica barata negdje na pola puta između braće Dardenne (Dečak s biciklom) i Erica Zonce (Mali lopov). Riječ je o jednom posve drukčijem tenzičnom eseju o Švicarskoj danas u kojoj jedan dječak krade skijašku opremu i užinu po elitnim švicarskim zimovalištima te je prodaje kuharima sezoncima iz tamošnjih hotela da bi prehranio sebe i vlastitu 'sestru' koja čisti po chaletima bogataša, iako škotski kuhar vjeruje da će novac potrošiti za iPod ('Ne, kupit ću toaletni papir i tjesteninu', odgovori mu dječak). Malom lopovu dogodit će se i neminovna porcija poniženja kad ga šef kuhinje ugura u žičaru koja prevozi hotelsko smeće u dolinu uz povik 'Malo smeće s velikim smećem'. Da Meier povremeno ne upada u zamku konformizma, njene fino organizirane kompozicije kadra bile bi besprijekorne.

Socijalom se bavi i Icair Bolain, ali kroz prizmu političkog aktivizma. U eri u kojoj sintagma 'strateških investicija' u nas prečesto podrazumijeva i strahove od rasprodaje i privatizacije prirodnih resursa, tajming prikazivanja njena filma I kiša također naprosto je idealan. Koristeći strategiju Francoisa Truffauta (šifra: 'Američka noć') autorica jukstaponira prizore snimanja povijesnog epa sa sudbinama njegovih bolivijskih statista koji se bune protiv predatorske multinacionalke koja je bacila oko na njihove vodene resurse (potonju inkarnira pohlepni Luis Tosar, poznatiji kao sumanuti Malamadre iz Ćelije 211). Nekad su konkvistadori tražili zlato/Eldorado uz blagoslov pape, a danas traže vodu uz blagoslov MMF-a i Svjetske banke. I dok autorica pokušava osloboditi film u filmu od Mallickova lirizma, ne može se riješiti didaktičkog balasta, pa joj je prosede bliži filmskom agitpropu nego filmskoj umjetnosti, ma koliko njene namjere bile plemenite (sličnom aktivističkom temom pozabavio se i najnoviji film Gusa Van Santa Obećana zemlja s Mattom Damonom uvršten u program ovogodišnjeg 63. Berlinalea, samo što vodu zamjenjuje prirodni plin).

Društveni angažman opusa Andree Segrea također je neupitan. A njegova fascinacija motivima ilegalne imigracije vječna je i postojana. Ali direktni prijevod njegova filma Io sono Li, u nas prevedena kao Shun Li i pjesnik ima zanimljivu onomastičku podudarnost s filmom Janeza Janše. 'Ja sam Li'. 'Ja sam Janez Janša'. Oba filma govore o imenima ali i specifičnim toposima. U oba filma imamo Chioggiu u mletačkoj laguni (u Janše doduše tek u jednoj duhovitoj epizodi u kojoj smo saznali da se većina njenih stanovnika preziva Boscolo i Tiozzo, pa su im u telefonskim imenicima i dokumentima pridodani nadimci da ne bi došlo do zabune).

Erotsku komponentu veljače u našem i vašem Art-kinu donosi In memoriam Sylviji Kristel, tom apsolutnom seks simbolu sedamdesetih, čija je Emmanuelle možda najviše zaslužna da je erotski film napustio getoizirane zone crvenih svjetiljki oko Pigallea i ušao u prestižna kina na Jelizejskim poljanama, iako njeno anđeosko lice nije samo privuklo erotomana Justa Jaeckina već i neke relevantnije autore poput Borowczyka u čijoj Uličarki ona postaje anđeo smrti fino počešljanom Warholovu fetišu Joeu Dalessandru koji je prati po halucinantnim pariškim ulicama, te Rogera Vadima (Vjerna žena), ali i Claudea Chabrola (Alice ili Posljednji bijeg) koji ju je natjerao da čita Borgesa.

Jedan posve drukčiji pogled na erotizam filmskog kadra nudi dugoočekivani Klip Maje Miloš. Seks kao bijeg iz siromaštva u hiperseksualizirane turbofolk klubove. Njena junakinja jedino je u stanju komunicirati s momkom putem seksa (čistunce valja upozoriti da je u porno scenama u kojima sudjeluju autoričini 'maloljetni' glumci korištena 'body double' strategija). A kad se napadno našminkana i u visokim štiklama vrati u sivo betonsko predgrađe, doma je čekaju inertna majka i teško bolesni otac koji jedva spajaju kraj s krajem. Jer i ona je, eto, ljudsko biće, spremna na sve da bi osjetila privid ljubavi. Treba joj lova. Ona 'voli da ga prima'. Ali joj trebaju i osjećaji.