Studeni u Art-kinu: Odbačeni na deponij civilizacije
Dragan Rubeša: 02.11.2009.
Evolucija horora dokazala je da su najbolji komadi u ovom žanru oni koji se iščitavaju kao političke alegorije.To su dokazali ultimativni klasici poput 'Invazije tjelokradica' Dona Siegela, 'Zore živih mrtvaca' Georgea A. Romera i 'Zvjezdanih ratnika' Paula Verhoevena. A sada im se pridružuje i Blomkampov 'Distrikt 9' kojem će se napokon dogoditi i dugoočekivana riječka premijera. No za razliku od sličnih sci-fi kreatura, autorovi vanzemaljci pejorativno nazvani 'škampima' iako više podsjećaju na 'Čudovište iz crne lagune', ne predstavljaju nikakvu ultimativnu prijetnju, niti je njihova misija posve mirotvorna. Oni su neka vrsta dresiranih pčela radilica iz udaljene galaksije koje više primaju naredbe nego što ih daju. Kao što u Verhoevenovu remek-djelu imamo vojsku arijevaca koja dobiva zadatak da potamani sve te opasne intergalaktičke pauke, tako i u Blomkampa imamo korporacijske poslušnike i njihovu vojsku koja će te opasne 'škampe' zatočiti u slum na rubu Johannesburga koji ima puno šire alegorijske reference od aluzija na apartheid i činjenicu da dvije dekade nakon njegova ukidanja preko 10 milijuna južnoafričkih crnaca i dalje živi u neljudskim uvjetima. Ti vanzemaljci pripadaju univerzumu neželjenih, obespravljenih i drukčijih od drugih, odbačenih na deponij civilizacije i prisiljenih da jedu mačju hranu koju smatraju delikatesom, pri čemu se u njihovu Distriktu zrcale sva ona geta nacističke Njemačke, njujorška crnačka geta i slamovi Trećeg svijeta. Snimljen uz financijsku injekciju Petera Jacksona, 'Distrikt 9' definitivno predstavlja jedno od najvećih otkrića tekuće filmske godine.
Poput 'Distrikta 9', tako i doks Asgera Letha i Miloša Lončarevića 'Duhovi Cite Soleila' uranja u jedan slum, onaj u sedmom krugu pakla haićanskog Port au Princea, poznatiji kao Grad Sunca koji je prema izvještajima UN-a proglašen najopasnijim mjestom na svijetu. U njegovom post-aristideovskom kaosu dvojica vođa uličnih bandi vode žestoki rat za prevlast nad teritorijem, iako njihov rivalitet ubrzo postaje erotski kad shvatimo da je predmet njihove žudnje jedna te ista francuska humanitarka.
Nekako je logično da se na duhove iz 'Distrikta 9' i 'Duhove Cite Soleila' koji pokazuju kako izgleda najgora ljudska mizerija, programski nadovezuje ciklus talijanskog neorealizma s mitskom zrakom sunca koja je pokušala ugrijati grupu De Sicinih beskućnika ('Čudo u Milanu'), te mitskim mambom zanosne Silvane Mangano na rižinim poljima ('Gorka riža') i pobunom jednog siromašnog sicilijanskog ribara protiv predatorskih veletrgovaca ('Zemlja drhti') koju nam podastire Luchino Visconti, valjda jedini talijanski sineast plave krvi koji je podupirao radnički kolektivizam. A paralelno s ovom potragom za izgubljenim vremenom talijanskog filma, dogodit će nam se i sveobuhvatni uvid u ono najnovije što nam nudi njegova nezavisna autorska produkcija, pri čemu nastavljamo s tradicijom započetom lani s malim velikim talijanskim filmovima poput 'Pranzo di Ferragosto' i 'Djevojka s jezera'.Distributerski dio programa rezerviran je za rafinirani biopic Anne Fontaine 'Coco Chanel' koji pokazuje kako se ljubav uvijek događa prije mita. Jer, kako bi to rekla mitska Marilyn Monroe, 'Što sa sobom nosim u krevet? Pa naravno, Chanel No. 5'.
Ali fatalna Mangano nije jedina koja će u studenom zaplesati na velikom platnu Art-kina. To će učiniti i energična Katie Jarvis u 'Akvariju' Andree Arnold koji se tematski na neki način također nadovezuje na motiv mizerije koji dominira u većini filmova tijekom studenog, ali joj je ubrizgala dostatnu dozu ikonografije britanskog socijalnog vala. Ovdje je seks generator zavisti i nepromišljenih postupaka, što samo učvršćuje status Ms Arnold kao velike redateljice tijela i dugih tišina ispunjenih senzualnim uzdasima, koji je stekla s erotiziranim debijem 'Red Road'. A njen film je bio i definitivni zvjezdani iskorak za sve popularnijeg Michaela Fassbendera ('Glad', 'Nemilosrdni gadovi').
Iznimno bogati studeni u Art-kinu donosi nam i Dane crnogorskog filma, koji nas upoznaje s jednom posve nevidljivom postjugoslavenskom kinematografijom čiji su autori u nas bili nepravedno ignorirani dugi niz godina. A tu je i jubilarno 40. izdanje riječkog KRAF-a koje će nas u isti mah vratiti u njegovu slavniju prošlost, ali i ponuditi nam ono najnovije u domeni hrvatskog neprofesijskog filma u eri u kojoj nit koja razdvaja amatersko od profesionalnog postaje sve tanja.