Veljača u Art-kinu
Te lude ljubavi
Dragan Rubeša: 01.02.2021.
Noi che sognavamo i giorni di domani, per crescere insieme mai lontani. E sapere gia cos'e un dolore, e chiedere in cambio un po' d'amore… per cercare in noi gli anni piu belli. (Mi koji smo snivali sutrašnjicu, da bismo zajedno odrastali nikad udaljeni jedni od drugih. Znajući što je bol i moleći zauzvrat malo ljubavi... da bismo u sebi pronašli najljepše godine.) To su riječi prekrasnog songa iza kojeg stoji Claudio Baglioni (šifra: Najljepše godine) kojem je Gabriele Muccino posvetio naziv svog komada. Iako njegov film priziva i song Gli anni grupe 883 (Stessa storia, stesso posto, stesso bar. Stessa gente che vien dentro consuma, poi va). Ista priča, isto mjesto, isti bar. Samo što u Muccina, bar zamjenjuje rimska trattoria u kojoj se susreću trojica prijatelja u jednoj od najemotivnijih scena Najljepših godina. Ta ista oštarija priziva duhove Ettorea Scole, ali i narative Lawrencea Kasdana (Muccinov komad može biti talijanska verzija Kasdanove Velike jeze (aka The Big Chill). Jer, prijateljstva za koja smo u djetinjstvu vjerovali da će biti vječna, ubrzo će se rasplinuti kao da nikad nisu postojala. Iako ćemo na te iste prijatelje jednog dana slučajno naletjeti, u lažnom zagrljaju, osjećaju krivnje i sramežljivom pozdravu, praveći se da ih nismo prepoznali. U Rimu koji postaje neka vrsta vrtuljka sudbine.
I dok Muccinove junake grije rimsko sunce, akteri Roya Anderssona (šifra: O beskraju) doimaju se poput blijedih nordijskih sablasti, ugurani u autorove pedantno komponirane tabloe/diorame, kao stvorene za COVID-19 lockdown. Iako nisu imuni na ljubav. Dovoljno je promatrati zagrljeni par nalik oživjelom Chagallovu platnu, koji lebdi iznad ruševina ratom razorenog Kelna obavijenog maglom. Ili damu i njenog partnera u utihnulom baru sa zidovima od zrcala, dok joj on ulijeva pjenušac u čašu uz sjetne zvuke Billie Holiday (šifra: All of Me). Ali i ženu koja izlazi iz vlaka, ostavši jedina na peronu u blijedom polusumraku, gdje joj se pridružuje figura s kojom ona napušta kolodvor u nekoj vrsti holivudskog (bizarnog) romantičnog klimaksa. Ugledao sam čovjeka koji nikad nije pronašao ljubav, kazat će narator u jednoj od svojih repetitivnih i monotonih mantri. Iako u Anderssona ljubav ipak nije izgubljena. Jer, Roy Andersson uvijek ostaje Roy Andersson, dok se reflektira na našu egzistenciju i pritom se dobro zabavlja. U nekoj vrsti ekscentričnog haikua, u isti mah eksplozivnog, ironičnog i melankoličnog. S umornim zubarima, svećenicima koji su izgubili vjeru, depresivnim individuama i rasplesanim djevojkama. U autorovoj krajnje osobnoj viziji života u svim njegovim banalnostima i beznačajnostima. Nešto poput hladne i sive nordijske verzije Gruzijca Otara Iosselianja, oslobođene od vitalne energije.
Postoje i romanse u kojima se ljubavnici tek diskretno dodiruju. Poput one u Fotografiji Ritesha Batre. Ta ista fotografija postaje nešto poput kutije s toplim obrokom koja će u Batrinu prethodnom filmu (Pogrešna dostava) združiti mladu kućanicu i neznanca pred umirovljenjem. Sada su u igri jedan mladac iz Mumbaija koji fotografira turiste, iako je u eri selfieja njegova egzistencija dovedena u pitanje, i jedna nesretna djevojka, kojoj će on učiniti sve, e da bi joj pronašao nedostupnu bocu kole koju je obožavala kao djevojčica.
Zato ni veljača u vašem i našem Art-kinu nije mogla proći bez još jednog sequela Ljubavi u doba korone, s neodoljivim Richardom Linklaterom (Prije sumraka) koji nanovo združuje Julie Delpy i Ethana Hawkea u Parizu. U zanosnom spoju romantizma i idealizma. Iako joj on priznaje da je jedino njegova velika ljubav prema sinu bila ta koja ga je zadržala u braku. Vrijeme je laž, kazat će Jess na pitanje jednog od njegovih čitatelja. Iako je upravo vrijeme to koje se proteže čitavim Linklaterovim opusom, od autorove trilogije započete susretom Celine i Jessea u Beču (Prije svitanja), pa sve do Odrastanja. Kao što i Muccino u Najljepšim godinama promatra ljubavi, razočarenja, osjećaje krivnje, iluzije i zagrljaje svojih junaka od početka osamdesetih do danas.
Neizostavne Filmske mutacije uključuju alžirskog gerilskog sineastu Tariqa Teguiu, kojeg smo predstavili još davne 2009. u sada već ugaslim filmskim Mediteranskim igrama s pečatom agilne škvadre iz Drugog mora. Tada smo u HKD-u vidjeli autorov sumanuti komad Bolje Rim nego ti snimljen ukradenom DV kamerom s ridikulozno niskim budžetom. Taj veliki mali film koji priča jezikom svjetla, tišine i tijela. U vječnoj junakovoj žudnji za bijegom/egzilom. U bijegu sudjeluje i njegova imigrantica iz Čada (šifra: Gabbla) koja se upušta u halucinantnu pustinjsku odiseju s alžirskim geodetom. Oni postaju goli u sedlu. Doslovno i metaforički. U nasilju islamskog fundamentalizma od kojeg je moguć tek bijeg u Nigdjezemsku kroz prašinu i magličastu koprenu nepodnošljive žege.
Posve drukčiji bijeg događa se Ferrarinu glumcu fetišu Willemu Dafoeu u Sibiru. Kao da se Ferrarin koncert u vašem i našem Art-kinu, s projekcijom njegova intimističkog Tommasa s tim istim Dafoeom, dogodio jučer, a ne prije godinu dana. U snijegom obavijenim pejsažima u kojima Dafoe pleše s demonima i medvjedima (prisjetimo se njegovih crteža u Tommasu). Nanovo je u igri onaj isti coraggio koji u Tommasu izgovara profesorica talijanskog, s Clintom koji se izolirao u kolibi gdje će na čašicu votke navratiti trudna Ruskinja (Ferrarina supruga Christina Chiriac) u društvu svoje babuške. Iako junakova izolacija nije nikakav bijeg. Treba samo upregnuti polarne pse u kristološkom putovanju. Od onog istog Rima kao totalnog Ferrarina antipoda Muccinu (šifra: Pasolini), do snijegom obavijenih bespuća Dolomita koji glume Sibir. U totalnom heavy metal gulagu. I glasovirom onog istog Joea Delie u čijem smo nastupu uživali u vašem i našem Art-kinu. You're not saint, so be human… and dance!