Utopije i arkadije njihove mladosti - Monthly Overview | Art-kino Croatia

Iako se prijelazom na digitalni format brojna kina olako rješavaju stare dobre filmske trake, ponekad ju je dobro sačuvati. Nikad ne znaš kad će zatrebati. Vašem i našem kinu zatrebat će na projekciji trosatnog cinetripa 'Sovjeti plus elektrifikacija' u režiji etabliranog francuskog eksperimentatora Nicolasa Reya, inače autora čiji je kasniji film 'Drukčije, Molussia' nedavno prikazan u zagrebačkoj Mami u sklopu Vizualnog kolegija. Rey odbija već samu pomisao o digitalizaciji svog filma. On živi u nekim drugim vremenima, strogo vezan za osjetljivu 'šesnaesticu'. Čak ide tako daleko da nadgleda svaki aspekt razvijanja filma i njegove produkcije. Ručno razvija i printa svaki centimetar svojih filmova kako bi kontrolirao njihovu teksturu, zrno, korekciju boje i optičko printanje. Njega uopće ne brinu prašina, ogrebotine i slična patina. Zato im zrnatost slike daje gotovo molekularni izgled. Zato je i osnovao vlastiti laboratorij L'Abominnable, osmišljen kao svojevrsna kooperativa u skladu s autorovom marksističkom ideologijom koju ispoljava u svim radovima.

Ovdje je riječ o Reyevu filmskom 'tripu' snimljenom Super 8 kamerom koja je ostala zaboravljena u nekom sovjetskom frižideru. U tom 'tripu' on prati itinerar svog oca inženjera koji je kao vatreni mladi komunist u potrazi za utopijom samovoljno napustio Francusku i preselio se u SSSR da bi se angažirao na velikom projektu izgradnje socijalizma u sibirskom Magadanu, gradu koji je u Staljinovo doba bio glavni tranzitni centar za političke zatvorenike koji su bili internirani u radne logore. Ono što promatramo na zrnatoj slici tek su nekoherentne vinjete s njegova putovanja čije su etape podijeljene u tri filmske role. Te slike mogu i ne moraju biti kompatibilne s autorovim 'akustičnim dnevnikom' u kojem preuzima ulogu smirenog naratora, hvatajući zvukove oko sebe, da bi preko njega u pojedinim intervalima nasnimio ženski glas koji izgovara citate iz Lenjinovih radova. Zato zvukovi često govore više od same slike. U Kijevu je gledao Godardovu 'Kineskinju'. U Černobilu je razgovarao s predstavnikom Ministarstva prirodnih katastrofa. Putem je spavao u hotelima s četiri sobe ali ne i četiri zvjezdice. Prolazio je prostorima u kojima su čak i gavrani bili tihi. Promatrao je usamljene vrtuljke i oronule zgrade. A od Magadana ostali su tek auti u magli, jedna neugodna zatvorska epizoda i kuhar koji se dosađuje pred televizorom.

Ponekad je ono što Ray bilježi svedeno tek na nerazgovjetne šumove i glasove. Ponekad je to glazba koja je dopirala do njega - Daft Punk, Boney M, Julio Iglesias, Vladimir Visocki. Na Daft Punk asocira i opus slavnog mangake Leija Matsumotoa (šifra: 'Interstella 5555') koji stoji iza kultnog 'Galaxy Express 999', a kojeg prikazujemo u sklopu ciklusa japanskog filma, strogo fokusiranog na kultne anime te filmove o nindžama, koji se u nas mahom promatraju u diskursu hollywoodskog B-filma (Seagal, Dudikoff), dok se zanemaruju njegovi autentičniji japanski izdanci iz šezdesetih (Satsuo Yamamoto, Tai Kato).

Matsumoto je kao kreator i scenarist zaslužan i za prvu verziju 'Svemirskog pirata' u režiji Tomoharua Katsumate, originalno nazvanu 'Arkadija moje mladosti'. I dok u 'Galaxy Expressu 666' imamo svemirski vlak osmišljen poput viktorijanskih parnih vlakova, sada je tu svemirski gusarski brod kojim upravlja hrabri kapetan Harlock koji se doima kao da je izašao iz londonskog kluba 'Blitz' u eri novih romantičara. Ovih dana na venecijanskoj Mostri je prikazan i digitalizirani 3-D remake 'Svemirskih pirata' u režiji Shinjija Aramakija. Svemirsko putovanje kao metafora i glorifikacija univerzalnih vrijednosti – mir, nada, avantura, bijeg u mikrokomunu – i dalje su tu. Samo što vizija postaje opskurnija. Da bi paradoks bio veći, Harlockove avanture također tragaju za svojevrsnom praktičnom utopijom (svemirskih) mikronacija kao i doks 'Empire Me' Paula Poeta uvršten u program manifestacije Moje tvoje naše. Samo što te avanture više ne emaniraju duh sedamdesetih, već ih Aramaki prilagođava nekim novim problematičnijim vremenima u kojima trenutno živimo.

Tamo gdje Katsumata gleda u budućnost ali se referira na sadašnjost, 'Djevojka koja je skakala kroz vrijeme' ima sposobnost vraćanja u prošlost kako bi na vrijeme ispravila greške budućnosti i pobjegla od odgovornosti. Iako anime pripada dražesnoj Makoto, glavni 'protagonist' filma je vrijeme. Režirao ga je Mamoru Hosoda, veteran japaske animacije. Za crteže je zadužen Yoshiyuki Sadamoto koji stoji iza kultnog 'Neon Genesis Evangelion', te Nizo Yamamoto koji je radio za Miyazakija, što se vidi u skoro svakom crtežu. Samo što producent nije njegov Ghibli već ništa manje slavni MadHouse studio zaslužan za sumanute 'Tokyo Godfathers'.

Vremenom se bavi i famozna trilogija Richarda Linklatera. Započela je u Beču 'Prije zore'. Nastavila se u Parizu 'Prije sumraka'. A sada se zaokružuje u Grčkoj 'Prije ponoći'. Celine i Jesse opet su tu. Susrećemo ih uvijek u razmaku od devet godina. Onaj peron ipak nije bio fatalan kako to obično biva u završnicama hollywoodskih romansi. Ostali su zajedno i osnovali obitelj. Ali plamen ljubavi se malo pomalo pretvara u pepeo. Zato 'Prije ponoći' nije film o nostalgiji promašenih prilika. To je film o nepodnošljivoj težini postojanja i beskrajnoj distanci koja razdvaja ja od nas. Linklater, Julie Delpie i Ethan Hawke mogu jedino raditi i funkcionirati u simbiozi, kao da pokušavaju na platno prebaciti vlastiti život. Ali sada su im ostale samo riječi. Prekinuti zalazak sunca. Kraća partija nogometa. Potom ništa. Kao da je taj 'veliki dokument o ljubavi i odnosima' transformiran u dokument o dvoje performera i njihovoj glumi. Sjajnim. Ali nešto manje životnim u odnosu na prethodne nastavke. Prije ponoći pojavile su se zvijezde. Zoru moramo pričekati idućih devet godina. O grčkoj Novoj zori ni riječ. Linklaterovi junaci izolirali su se u svojoj grčkoj Arkadiji, povremeno u društvu Lanthimosove muze Ariane Lebed. Ali politika i (grčka) kriza ih baš ne zanimaju.

Naravno, Linklaterovi duhoviti dijalozi još uvijek se citiraju na fejsu. Ali kad je o pametnom feelgood humoru riječ, tu je tradicionalni Tjedan češkog filma. Samo što se njegovo najnovije izdanje vraća u prošlost češke populističke komedije, u kojem ćemo pronaći i jednog 'nevidljivog' Menzela ('Svečanost visibaba').

U Danima talijanskog filma valja izdvojiti velikog Marca Bellocchia ('Uspavana ljepotica'), to shizofreno putovanje prema gubitku kontrole i fragmentima ludila koji gube formu, vječno zatočenima među četiri zida bolnice (uspavana ljepotica Eluana) i raskošne vile (uspavana kćer operne dive Isabelle Huppert koja odustaje od karijere da bi se posvetila njenoj brizi). Putovanje u kojem se glasovi naglo podižu u nervoznoj majčinoj molitvi i histeričnim povicima vjenika koji priželjkuju mirakul i mole za Eluanino spasenje. Sedamnaest Eluaninih godina provedenih u vegetiranju tek su povod za Bellocchijevo nekontrolirano suočavanje s različitim vjerama i ideologijama, političkim kompromisima i moralnim principima. S jedne strane imamo senatora iz stranke Forza Italia rastrganog između konzervativnih političkih uvjerenja i vlastite savjesti. A s druge strane tu je njegova kći (bravurozna Alba Rohrwacher), militantna aktivistkinja Pokreta za život, koja se prepušta danonoćnom bdjenju, moleći se po kiši i vjetru za Eluanino ozdravljenje i smatrajući da je eutanazija teška povreda božjeg zakona.

Ništa manje shizofrenu Italiju portretira i Paolo Sorrentino u filmu 'Velika ljepota' u kojem mu se nanovo vraća glumac fetiš Toni Servillo (vidjet ćemo ga i u filmu 'Viva la liberta'). Sada u ulozi napuljskog plejboja Jepa Gambardelle, omiljene figure rimskih mondenih krugova, salonskih kružoka, neobuzdanih zabava u kojima se odvija defile dekadentne post-dolce vite na dukan dijeti, kojima autor u svojoj febrilnoj mizansceni pristupa kao prema karikaturama, kakve oni zapravo i jesu.