Vrijeme nježnosti i monstruoznosti - Monthly Overview | Art-kino Croatia

Nakon protetičkog / umjetnog penisa u prosedeu Maje Miloš (Klip), njen antipod Travis Matthews (Želim tvoju ljubav) ponudio nam je živo meso. Ali nazvati njegov film pornografskim posve je izlišno, iako je snimljen u produkciji kompanije The Naked Sword specijaliziranoj za gay porniće, koliko god koketira s estetikom takozvanog art-porna. I dok u prikazima heteroseksualnog seksa mnogi autori sve češće pribjegavaju nasilnom i degutantnom, Matthews podastire u senzualnim krupnim planovima neviđenu dozu nježnosti. Njegovi su akteri jako prirodni. Tu hiperrealnost još više naglašava činjenica da su imena likova koje oni portretiraju ista kao i u njihovu stvarnom životu, iako se ispod tih nježnosti često kriju pomalo nesigurne individue koje nisu posve sigurne što rade, s kime su se upustili u vezu i tko su oni zapravo. Kako stvari stoje, ako nam je stalo do erotskih nježnosti, morat ćemo se sve više orijentirati prema queer produkciji, što dokazuje u vašem i našem Art-kinu već prikazani Haighov Vikend. Matthews je toliko suptilan i nježan, da to naglašava i tamo gdje su nježnosti i romanse posve nepotrebne, kao što je to u njegovu najnovijem filmu Interior: Leather Bar snimljenom u tandemu s Jamesom Francom. Dok pokušava inscenirati cenzuriranih 40 minuta Friedkinova Cruisinga, on promatra eksplicitnu homoerotsku igru svojih macho protagonista krajnje nježno iako S/M seks koji u originalu upražnjavaju Friedkinovi junaci ne priznaje nježnost.

Kako izgleda heteroseksualni eros u Art-kinu, dovoljno je fokusirati se na uvodnu scenu filma Moramo razgovarati o Kevinu u režiji Lynne Ramsay u kojoj queer ikona Tilda Swinton (maestralna!) sudjeluje u ritualnoj borbi rajčicama okružena obnaženim torzima španjolskih mužjaka koji je bacaju u ogromnu crvenu kašu. Film koji započinje s potocima rajčice ne može završiti nikako drukčije nego u potocima krvi, kad se film pretvara u minucioznu studiju majčinstva pretvorena u noćnu moru, ali i u psihopatološku fresku o tome kako se kalio jedan teen monstrum. Tamo gdje Matthews pokazuje nježnosti, Ramsay promatra monstruoznosti, iako je već u Lovcu na štakore dokazala da dobro poznaje psihu adolescenata.

Odnosom roditelja i djece bavi se i Vadžda saudijske redateljice Haife Al Mansur u čijoj su zemlji kina bila zabranjena sve do 2005 godine, pa su saudijski filmofili morali preći čak 500 kilometara da bi ispunili svoj san, jer im se najbliže kino nalazi u susjednom Bahreinu, sve to pod uvjetom da plate najskuplju kino ulaznicu na svijetu koja košta 250 rijala, što je otprilike 395 kuna. Poput malog trkača u remek-djelu Majida Majidija Djeca raja, sada su opet u igri famozne tenisice koje njena mala heroina ponosno pokazuje, iako je u prvom planu jedan zabranjeni bicikl o kojem ona sanja kako bi u klimaktičnoj utrci pobijedila prijatelja. Iako je autoričina Saudijska Arabija na prvi pogled miljama udaljena od nas, u filmu možemo detketirati i poneku sličnost s našim vjerskim ludorijama. Oni imaju Radio Kuran, a mi Radio Mariju. Oni u vjerskoj školi čitaju Kuran, a mi na vjeronauku čitamo Bibliju. Oni imaju religijsku policiju, a mi bismo uskoro mogli dobiti ćudorednu policiju. Zato je krajnje apsurdna scena u kojoj učiteljica koju krasi raskošni dekolte upita Vadždu zašto nije stavila maramu.

Ovime se ne završava naše sondiranje stanja/sranja u svijetu u kojem živimo. Ai Weiwei: Never Sorry pulsirajući je portret slavnog kineskog umjetnika, arhitekte, blogera, socijalnog aktiviste i gerilskog filmaša koji je na Zapadu stekao status disidentskog 'celebrityja'. U Kini se nalazi u permanentnom sukobu s vlastima, još otkako je bojkotirao Olimpijadu smatrajući je oruđem partijske propagande iako je upravo on jedan od arhitekata koji stoji iza njenog famoznog Ptičjeg gnijezda (temu njegova ponajboljeg doksa One Recluse o momku koji je u osveti počinio masakr u šangajskoj policijskoj stanici jer su ga maltretirali zbog vožnje biciklom bez dozvole, kasnije će reciklirati i Ying Liang u remek-djelu Kad padne noć). A u Ambasadoru, danski baštinik gonzo žurnalizma Mads Brugger ukazuje se u Srednjoafričkoj Republici prerušen u liberijskog ambasadora da bi opelješio njeno mineralno blago. Bruggerova Afrika pretvorena je u groteskni neokolonijalni cirkus kojim orgija šarolika galerija brokera diplomatskih titula, pretilih francuskih plaćenika, korumpiranih političara, militanata, pijanih pigmeja i muslimanskih dilera krvavih dijamanata.

Poput Richarda Linklatera u čijoj je neodoljivoj trilogiji glumila (Prije svitanja, Prije sumraka, Prije ponoći), tako je i Julie Delpy poželjela režirati vlastiti triptih. Za sada je dogurala do dostatno šarmantnog drugog dijela. Nakon Dva dana u Parizu, sada provodi Dva dana u New Yorku s novim tamnoputim dečkom. Mizanscena joj se doima kao da je provalila u dvorište Woodyja Allena, iako film nanovo krade njen otac kao umirovljeni šezdesetosmaš čije su male revolucije danas usmjerene prema kretenima koji parkiraju aute na pločnik, kako je to pokazao u prvom dijelu.