12. prosinca

Sinopsis

12. prosinca 1969. – Eksplozija bombe u Nacionalnoj banci na Piazza Fontani u Milanu. 17 mrtvih i 88 ranjenih. Aktivist i anarhist Giuseppe Pinelli uhićen je bez konkretnih dokaza da bi tijekom policijskih ispitivanja „pao kroz prozor“ (smrt je prijavljena kao samoubojstvo). Zanimljiva je okolnost i da je hitna pomoć bila pozvana prije samog pada. Bilo da je u pitanju ubojstvo s predumišljajem ili je Pinelli „slučajno“ pretučen na smrt, optužbe protiv policajaca odbačene su, a mrtvi anarhist poslužio je svrsi.

12. prosinca 1970. – U međuvremenu je misteriozno poginulo čak osmero ljudi povezano s masakrom. Nižu se radničke borbe i sindikalni porazi u FIAT-ovoj tvornici Mirafiori u Torinu, masovni prosvjedi u Reggio Calabriji. Radnici se osjećaju izdano od PCI-a i svih, fašističke frakcije poput Ordino Nuovo i Fronte Nazionale Crnog princa Junija Valerija Borghesea sve snažnije sabotiraju radničke inicijative. Pulcinellina je tajna kako ih demokršćanska vlada iskorištava da bi smanjili moć lijevih ekstremističkih izvanparlamentarnih skupina.

12. prosinca 1971. – Od masakra u Milanu fašističke frakcije počinile su više od 200 napada u sprezi s velikim kapitalom, vladom i vojskom. Promaknuća i smrti, čini se, idu ruku pod ruku. Posljednji bojni poklič u oružani sukob protiv kapitalističke države (tada su osnovane i Crvene brigade) i nakon toga silenzio. Olovne godine nakon svih tih uzaludnih parola i nasilja završile su konzerviranjem neoliberalnih vrijednosti.

Pasolinijeva suradnja s militantom Giovannijem Bonfantijem i kolektivom Lotta Continua (čije je utjecajne novinske publikacije bio dugotrajni suradnik i financijer) političko je i antropološko putovanje u Italiju 1970-ih. Italiju kao poprište klasne borbe na rubu građanskog rata. Ovo je ujedno i autorov posljednji dokumentarac (autorstvo mu je potvrđeno tek 2015. godine, zbog prijetnji zatvorom svojevremeno ga nije potpisao), a stilski je negdje na pola puta između propagandnog filma i refleksivnijeg pristupa iz Ljubavnih susreta ili Bilješki za afričku Orestiju. S Lotta Continuom Pasolini je dijelio afinitet za mlade, nekvalificirane, imigrantske radnike s juga koje je tradicionalno orijentiran PCI dugo ignorirao. Interes za slabe i potlačene i nevinost protiv nasilja rekurentne su preokupacije Pasolinija, koji preferira direktno sudjelovanje u događanjima od kolažiranja found footagea. Kronika talijanskog društva tih burnih godina kada se sve nepovratno izmijenilo bilježi zadnje urlike i vapaje za boljim svijetom – nakon katarze i očišćenja u krvi i čeliku nevinost je nepovratno izgubljena, a s njome i nada u bolji svijet. Uslijedila je berlusconizacija talijanskog društva i ekvivalentni procesi diljem Europe i svijeta. Ili riječima jednog od kaustičnih protagonista dokumentarca: „Korak po korak, ali uvijek na istom mjestu“.

12. prosinca 2016. – Bitka je izgubljena, no borba i dalje traje (lotta continua). „Borite se snažno i bez straha…“

(Dina Pokrajac)