Dvije zaboravljene kutije – putovanje u Vijetnam - Filmovi | Art-kino Croatia

Fotografije me podsjećaju na stvari jer gubim pamćenje. Nisam se sjećala ovih dviju kutija. I onda sam ih uzela, otvorila i počela pregledavati negative. Stvari kojih se više nisam sjećala navrle su mi ponovno jer fotografija ima moć da povrati vrijeme, premosti osjećaje i sve spasi. (Cecilia Mangini)

Snimanje dokumentarca o ponovno pronađenoj fotoreportaži i nerealiziranom filmskom projektu nije samo egzorcizam protiv vremena i izgubljenih prilika: u pitanju je spašavanje životnih priča, fascinantnih slika, važnog djelića povijesti. Vrlo je važno znati da je malena zemlja uspjela pobijediti veliku političku i vojnu silu. Ovaj otpor treba pamtiti, on je također poziv na borbu do kraja, bez odustajanja. Protagonistkinja luta po svojoj kući, no ona je borbena umjetnica i hrabro se hvata u koštac s ranama koje joj nanose intimne uspomene i njezina prošlost. (Paolo Pisanelli)

Dvije kutije pune fotografskih negativa ležale su više od 50 godina zaboravljene na dnu stare garderobe. Između 1964. i 1965. godine Cecilia Mangini i njezin suprug Lino Del Fra živjeli su u Sjevernom Vijetnamu tijekom rata s SAD-om i provodili istraživanje za dokumentarac koji su namjeravali napraviti. Film nikad nije snimljen, no kroz fotografije, tekstove, uspomene i rupe u sjećanju ponovno proživljavamo borbu i otpor naroda koji traži svoju neovisnost. Komorni film o ratu, izblijedjelom sjećanju i neumoljivom prolasku vremena.

Cecilia Mangini (Mola di Bari, 1927 – Rim, 2021.) dokumentarna je redateljica i fotografkinja koja je od samog početka gajila posvećeni, pažljivi i unikatni pogled na pojedinca i društvo, usmjerivši pažnju pogotovo na marginalnost, migracije i društvene nepravde. Prva žena koja je snimala dokumentarce u poslijeratnom periodu, scenaristica nekolicine dugometražnih filmova i više od četrdeset kratkometražnih, uglavnom u suradnji sa suprugom (redatelj, scenarist i filmski kritičar Lino Del Fra). Njezina kamera istraživala je Italiju od kasnih 1950-ih do ranih 1970-ih, često uz fokus na južnu Italiju i regiju Apuliju, gdje je tražila rituale drevne kulture na izdisaju koju su pomele nagle i bespovratne promjene proizašle iz tzv. ekonomskog čuda. Godine 2009. godine Cecilia je primila odlikovanje Predsjednika republike “jer je svojom dokumentarnom praksom prenijela budućim generacijama neke od najljepših slika Italije pedesetih I šezdesetih godina.“

Paolo Pisanelli (Lecce, 1965.) fotograf je i filmaš. Diplomirao je arhitekturu i eksperimentalni film. Radio je kao fotonovinar i kazališni fotograf, a od 1997. režira nagrađivane dokumentarne filmove o gradovima, migrantima i društvenim borbama. Bavi se i raznim audiovizualnim edukacijama te surađuje sa Sveučilištem u Salentu i filmskom školom Gian Maria Volontè Film Art u Rimu. Osnivač je i umjetnički direktor Cinema del Reale, festivala autora i audiovizualnih djela koje se održava u Salentu svake godine.