Gospođa Fang

Sinopsis

Gospođa Fang, laureat Zlatnog leoparda na ovogodišnjem Locarnu – hrabra odluka žirija na čelu s Olivierom Assayasom – prikazuje posljednjih deset dana u životu gospođe Fang koja pati od Alzheimerove bolesti. U manje od devedeset minuta redatelj poznat po svojim duljim djelima stvara snažan, dubok i moćan portret najvažnijeg dijela života pored rođenja: proces umiranja. U minuciozno planiranim kadrovima, većinom srednji ili krupni, Wang Bing prikazuje gđu Fang u njezinom krevetu, minimalno pokretnu, dok se, nerijetko maglovito, oko nje odvijaju aktivnosti njezine obitelji. Na svoj prepoznatljivo maestralan način uhvatio je obični život jer, uisitnu, život za obitelj gđe Fang ide dalje. Misle na sprovod, idu u ribolov, jedu. Život i smrt, koji se često smatraju suprotnostima dok su, u stvari, savršeno isprepleteni.

Film Wang Binga je o smrti, ali je više od smrti. On je i slavljenje, ili preciznije prisjećanje na vrijednost života, na one sitne, svakodnevne detalje od kojih se život sastoji. Obitelj gđe Fang brine o njoj, primjećuju svaku promjenu disanja, njezina držanja, čak i ukrućenja tetive u vratu. Oni prepoznaju detalje, detalje koji im do tada nisu imali nikakvog značenja: samo nas smrt tjera da postanemo svjesni onoga što je oko nas. Pojedinosti o osobi, suptilne promjene u položaju dok sjede ili leže ispred vas – to je ono što se pamti. Ali to nisu statični, izdvojeni, izolirani i pohranjeni, “fotografski” trenutci. Fotografija je odavno u kontekstu smrti; fotografija kao hvatanje određenog trenutka, zaustavljanje. Kaže se da, na neki način, fotografija uvijek bilježi smrt jer, jednom kada se film razvije, pokazuje trenutak koji je bio. Ali samo film može uhvatiti smrt. Jer Smrt traje. Kao što traje trauma u Florentini Hubaldo ili Iz vremena koje prethodi Lava Diaza (HRFF 2014.), kao što traje radni dan u Bingovom Crude Oil, ovogodišnjem 15 Hours ili Gorkoj nadnici (HRFF 2016.). To je prelazak; to je proces. Fotografija to ne može prikazati, ona samo može pokazati što dovodi do smrti i smrt kao završenu, konačnu činjenicu.

I stoga je film Wang Binga prvenstveno i ultimativno etički film. Treba li snimiti gđu Fang ovako ili ikako drugačije? Prikazati ga na festivalu? Primiti prestižnu nagradu? Ali! Za koga vraga ne snimiti gđu Fang? Zašto bi trebalo dodatno doprinijeti zagušenju same pomisli na smrt, iako je ona veliki ineraskidivi dio svakog i svačijeg života? Malo je toga što se može reći o estetici ovog filma. Ono što gđa Fang nudi su etička pitanja. Teme za raspravu. Podsjeća na Ariesove Eseje o nastanku smrti na Zapadu, na smrt medijski, ali i fizički, gotovo prognanu iz života u dobu preplanule “vječne mladosti” u samoću bolničkih soba i zaborav staračkih domova. Ovaj film brutalno zahtijeva više od “obožavam ga” ili “ne sviđa mi se”, jer čim pokušate objasniti razloge za sklonost ili nesklonost, morate započeti raspravu o smrti. Wang Bing je stvorio komad koji tjera gledatelja da se angažira.