Homo sapiens - Filmovi | Art-kino Croatia

«Homo Sapiens», najnoviji dokumentarni film bez riječi Nikolausa Geyrhaltera, prikazuje zapanjujuće slike zaboravljenih mjesta, zgrada koje su sagrađene pa napuštene...

Više o filmu:

Postoje didaktični autori u čijim je doksima izgovoreno toliko riječi i koji imaju toliko sugovornika da im se radovi doimaju poput PowerPoint prezentacije. Ali isto tako postoje autori poput Nikolausa Geyrhaltera u čijim je radovima izgovoreno malo riječi, ali su zato slike tu koje jako puno govore. Najnoviji Geyrhalterov doks može se na neki način promatrati i kao produžena ruka njegova remek-djela Pripjat, koji je promatrajući zabranjenu zonu oko Černobila pokazao kako izgleda postapokaliptički svijet ispražnjen od ljudi. Tu i tamo uletjet će mu u kadar neka luda duša koja u tom sablasnom krajoliku nastavlja živjeti i raditi bez obzira na smrtonosnu dozu radioaktivnosti. Jedan stariji par reći će mu da su se vratili u černobilsku zonu sumraka jer su se osjećali nostalgično i čeznuli za domom, bez obzira na zdravstvena upozorenja. „Što nam radioaktivnost može učiniti u našoj dobi?“, kaže jedan od njih. Zato Pripjat pristupa doksu kao SF, ali i kao crnohumorna komedija. Slični prosede koristi Geyrhalter i u najnovijem komadu Homo sapiens, samo što su njegovi krajolici još sablasniji i prazniji. Opustjeli parking za bicikle. Travke koje izbijaju iz asfalta, koje ipak nisu one Les Herbes folles koje nam je podario Alain Resnais. To su postapokaliptične travke u eri post-Fukushime. Eri starih napuštenih kina, ruševnih kazališta, projekcijskih dvorana i akvaparkova. U Geyrhalterovu filmu nije izgovorena ni jedna jedina riječ. Ali zato on ima slike. Slike napuštenih zgrada, praznih obiteljskih kuća, prodavaonica, kina, bolnica, ureda, škola, biblioteka, zabavnih parkova i zatvora. Bar u kojem raste paprat. Trava koja raste iz pukotine asfalta. Ptice koje lete iznad kupole ugašenog reaktora. Zvuk kiše. Nijeme slike koje ostavljaju dovoljno prostora za kontemplaciju. Sablasne lokacije koje u sebi kriju tragove ljudske egzistencije, transformirane u nijeme svjedoke zaboravljene civilizacije koja nam je donijela umjetnost, industriju zabave, tehnologije, ideologije, ratove, nuklearne i ekološke katastrofe. U seriji precizno komponiranih širokokutnih kadrova, Geyrhalterova statična kamera pokazuje apokalipsu sada i ovdje. No iako u njemu nema ljudi, njegov začudni komad, koji bi se mogao izložiti u bilo kojoj prestižnoj galeriji kao muzejska videoinstalacija, čiji kadrovi ponekad prizivaju duhove eksperimentalnog filma Wayward Fronds (Lelujave krošnje) u režiji Ferna Silve, priča o budućnosti ljudskog roda. (Dragan Rubeša)