Klub - Filmovi | Art-kino Croatia

U svoja prethodna tri filma (Tony Manero, Post Mortem, No) Pablo Larrain istraživao je raspad Pinochetova režima kroz – kronološki – bizarnu, mračnu i priču o nadi. Ovaj se puta okrenuo katoličkoj Crkvi, odnosno onome što je od nje u Čileu (i ne samo Čileu) preostalo. Mrzovoljno je to humorističan i duboko svetogrdan portret četiriju sjedokosih svećenika protjeranih zbog bludnih i drugih grijeha iz aktivne službe u azil koji je bliži stvarnosti obitelji Soprano nego ičemu što bi Vatikan službeno priznao. Iznenađujuć i bez ikakve sumnje kontroverzan poduhvat nastavlja se na Larrainov izbor “puteva kojima se rjeđe ide”.

Klub je različit od svog prethodnika, celuloidnog “crowd-pleasera” Ne koji je ušao u najuži izbor za Oscara 2013-te. U sumornom primorskom gradiću u kojemu se čini kao da se Sunce pojavljuje samo povremeno, Larrain nas upoznaje s četiri muškarca čiji se život sastoji od sjedenja, jela, gledanja reality TV i treniranja hrta za lokalne utrke pasa. Potrebno je malo strpljenja da shvatimo da se radi o četiri svećenika – bez obzira što se isti nikada ne mole, ne ispovijedaju, ne idu u crkvu ili čine išta što bi ih takvima definiralo. Osim što s vremena na vrijeme piju crno vino.

Idila se nepovratno raspada kada se pojavljuju istražitelj Crkve i nekadašnja žrtva njihovih (i ne samo njihovih) pedofilskih sklonosti. Mladi i ambiciozni svećenik ne uspijeva “starce” navesti da priznaju grijehe “mladosti” (od spomenute pedofilije preko preprodaje “neželjene” djece do političke korupcije) i ispostavlja se da je njihova posvećenost Bogu sumjerljiva s onom Linde Blair u Egzorcistu. Žrtva njihovih strasti, iako polulud, zapravo je veći vjernik od svih njih zajedno.

Larrain majstorski priču vodi neočekivanom kraju istovremeno sublimno vodeći gledatelja pitanjima koja muče i Crkvu i sve druge crkve i religije: što zapravo znači vjerovati, što znači biti vjernik, što, na kraju krajeva, znači biti dobra osoba.

Svakodnevne profanosti prepletene nepriznatim smrtnim grijesima prošlosti i bezidejna bezličnost njihova postojanja dodatno su pojačani fizičkim svijetom sjena i magle – nešto poput čileanske verzije bergmanesknog “zimskog svjetla” (kamera Sergia Armstronga širokokutnih leća) kao i savršeno izabranim pratećim minimalističkim komadima Aarvo Parta, što u konačnici rezultira najzrelijim a ujedno zapanjujuće svježim Larrainovim djelom.