Kultno kino: Klub boraca - Filmovi | Art-kino Croatia

Kultno kino ovaj mjesec donosi one and only FIGHT CLUB...

18 godina od nastanka filma, samo za one 18+...

1. pravilo ovog kultnog kina - ne pitajte gdje se prikazuje! Ako budete trebali znati - znat ćete!

Zatočen u monotonom uredskom poslu, neimenovani mladi muškarac pokušava odrediti svoj identitet u potrošačkom društvu i pronaći spas od nesanice: slijedi upute trendovskih magazina, posjećuje grupe za pomoć, sudjeluje u organiziranju brutalnih rituala muškosti da bi na kraju, uz pomoć Tylera Durdena, utjelovljenja poželjnog identiteta kojeg bi i sam želio doseći, osnovao terorističku organizaciju s ciljem izazivanja sveopćega kaosa.

Edward Norton vs. Brad Pitt u ovoj klasičnoj drami čiji nenadani obrati nikog ne ostavljaju ravnodušnim.

Zaključan je tekst ovogodišnjeg Kultnog kina priredio Dejan Durić, 'naš filmski uvodničar' (i raspisao se):

• Klub boraca jedno je od ključnih ostvarenja u opusu Davida Finchera te, kako se može vidjeti, višeslojno portretiranje stranputica suvremene kulture u kojoj su pojedinci svedeni na lutke koje čekaju da budu zaogrnute u konzumerističko ruho.

U moru videospotovskih redatelja koji su tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća doživjeli transfer iz emtivijevskih voda u svijet visokobudžetne holivudske produkcije, David Fincher predstavljao je zanimljivu iznimku. Za razliku od Michaela Baya, Simona Westa i sličnih imena kojih se dograbio producent Jerry Bruckheimer kako bi kreativno zamorenoj tvornici snova ubrizgao nešto svježe krvi, računajući da će onovremeni klinci biti oduševljeni mogućnošću da svoje omiljene glazbene spotove gledaju na kinoplatnima u dugometražnom izdanju, Fincher je uspio reklamnu prošlost vrlo dobro iskoristiti, a da uvijek ne slijedi holivudska pravila igre. Dok je kod njegovih kolega iste redateljske pozadine redovito naglasak bio stavljen na vizualnu ekspresivnost, koja je dovodila do sumraka dramaturgije, ovaj je autor vješto koristio slične strategije kako bi progovorio o stvarima koje su njemu bile zanimljive, ali i društveno aktualne, te je pritom shvaćao da je forma sastavni dio sadržaja.

Nakon podcijenjenoga Aliena 3 (1991), Fincher je pažnju na sebe usmjerio izvrsnim trilerom Sedam (Seven, 1995), jednim od ponajboljih izdanaka filmova o serijskim ubojicama u desetljeću u kojem su oni naprosto metastazirali te s vremenom postali odveć šablonizirani. Igra (The Game, 1997), iako nešto slabija, predstavljala je poticajnu dijagnozu kulturnoga trenutka s kraja stoljeća, što će redatelj nekoliko godina kasnije intrigantno razraditi upravo u Klubu boraca (The Fight Club, 1999). Posrijedi je ekranizacija istoimenoga bestselera Chucka Palahniuka, koja je na papiru izgledala kao idealan projekt za stvaranje velikoga kinohita. Razvikani predložak, koji je podosta vjerno – ako gledamo razinu priče – prenesen u filmski medij, interpretirao je vrlo feš redatelj, a u glavnim ulogama angažirani su velika zvijezda Brad Pitt te Edward Norton, koji je nakon nominacije za Oscara za sporednu ulogu u filmu Iskonski strah (Primal Fear, 1996) Gregoryja Hoblita te zapaženih nastupa u djelima Narod protiv Larryja Flynta (The People vs. Larry Flynt, 1996) Miloša Formana i Generacije X (American History X, 1998) Tonyja Kayea, bio perspektivan karakterni glumac u usponu. Ipak, nešto krenulo po zlu. Iz financijske perspektive Klub boraca doživio je potop na kinoblagajnama, a ne bi se moglo reći da je dobio i jednoglasno pozitivne ocjene kritike, iako treba istaknuti da je kritička recepcija bila puno bolja i afirmativnija u ostatku svijeta nego u Sjedinjenim Američkim Državama. Prosječnim kinokonzumentima, na koje Hollywood računa, Fincherovo ostvarenje očito je bilo odveć mračno te ih je nastojalo potaknuti na promišljanje o društvu koje ih okružuje te svom položaju u njemu – kako na idejnoj tako i na oblikotvornoj razini. Navedeno nije odgovaralo gledateljima koji su navikli na pasivno uživljavanje u priču te iščekivanje njezina raspleta, iako je film počivao na velikom plot twistu. S vremenom je djelo ipak steklo kultni status te iz današnje perspektive ne bi bilo pretjerano zaključiti da je posrijedi jedan od najznačajnijih američkih mainstream filmova s kraja prošloga stoljeća.

Klub boraca počiva na poigravanju i seciranju paranoja, strahova te napose dezorijentiranosti čovjeka s kraja stoljeća te uvelike razmatra milenijske anksioznosti, ali i britko portretira te nudi kritiku postmoderne kulture. Stoga bismo film mogli odrediti kao djelo koje progovara o postmodernom stanju. Fincher i scenarist Jim Uhls preuzeli su priču predloška te je ispremrežili idejama koje su njima bile poticajne za propitivanje, što je rezultiralo višeslojnim ostvarenjem od romana.

Djelo je narativno i stilski inventivno oblikovano. Priča se otvara u točki kulminacije: u pripovjedača (Edward Norton) je uperen pištolj Tylera Durdena (Brad Pitt). Nakon toga se priča analepsom vraća u prošlost da bi nam otkrila kako su se dva protagonista upoznala te naposljetku stiže u narativnu sadašnjost da bi krenula prema razrješenju. Analeptičko vraćanje u prošlost nije pravocrtno, nego se ono dodatno lomi na manje narativne rukavce, pripovjedačeve digresije, kojima nas obavještava na koji je način upoznao druge likove te se našao u određenim situacijama. Pošto glavna analepsa kreće njegovim voice overom te zbog njegove sklonosti digresiranju, uvedeni smo u subjektivnu perspektivu glavnoga lika, koji je nepouzdan pripovjedač pa smo neprestano izloženi ambivalenciji vezanoj uz status njegovih doživljaja. Time se naglašva psihološka dimenzija u djelu, ali se upućuje i njegovu samosvijest. S obzirom na temeljni obrat u radnju, Fincher se neprestano poigrava očištem i pripovjedačkom instancijom, sugerirajući možda da iza priče postoji drugi demijurg – sam Tyler Durden. On katkada, i prije upoznavanja s pripovjedačem, pojavljuje kao odbljesak u kadrovima. Zatim su u cjelinu umetnuti krajnje kratki kadrovi pornografskoga sadržaja te se fingiraju oštećenja filmske vrpce žarom cigaretama, što nas dovodi u okrilje Durdenova posla kinooperatera. Stoga je posrijedi dvostruka subverzija – na razini radnje, koju Durden vrši kao alter ego pripovjedača, te na metarazini gdje se poigrava s gledateljima. Klub boraca filmski je samosvjesno djelo koje koristi metafilmske strategije poput lomljenja četvrtoga zida – pripovjedač se izravno obraća u kameru čime implicira gledatelja. Time ga uključuje u priču te potiče da svoje iskustvo suvremene kulture učita u film koji problematizira njezino stanje.Pripovjedača u početku upoznajemo kao mladoga korporativnoga činovnika u agenciji za osiguranja, koji se osjeća dezorijentirano u svom okruženju. Ubrzo shvaćamo da je posrijedi rob konzumerističke i narcističke kulture: kaže da stan napučen proizvodima koji mu realno ne trebaju predstavlja njega te često u kataloškoj maniri nabraja marke proizvoda. Njegovu nesanicu možemo shvatiti kao simbol ljudskoga stanja: frenetičnoga ritma života te zatrpanosti informacijama. U prvome dijelu filma Fincher vješto dočarava uniformirano korporativno okruženje kasnoga kapitalizma: radnja se mahom odvija na specifičnim lokacijama  – uredi, aerodromi i hotelske sobe – koje svojom uniformiranošću i bezličnošću upućuju na životno ubrzanje i kulturnu eroziju te okruženje koje je progutala logika medijske reprezentacije. To je dočarano i na stilskoj razini: dinamična kamera, efektne vožnje, ekspresivna montaža, poigravanje strategijama reklamnoga filma izravno upućuju na procese suvremene kulture.

Otuđenje te nemogućnost stvaranja prisnijih odnosa s drugima naznačeno je pripovjedačevom opaskom da on na poslovnim putovanjima stvara „prijatelje za jednokratnu uporabu“. Riječ je o svijetu koji više ne može iskusiti autentične emocije. Kada traži od liječnika tablete protiv nesanice koja mu izaziva bol, ovaj ga odbija uz opasku da ako želi vidjeti pravu patnju, neka se priključi radu grupa za psihološku pomoć. Spomenuto postaje pripovjedačeva opsesija jer interakcijom unutar tih skupina, pretvarajući se da je bolestan, nastoji iskusiti autentične emocije. U sličnom ključu možemo tumačiti i funkciju kluba boraca – „tajnoga udruženja“ u kojem muškarci kroz nasilne borbe ne osjećaju samo stvarnu bol, nego se i međusobno povezuju.

Cijeli film počiva na dvojnosti: prvi dio priče prije „susreta“ pripovjedača i Tylera Durdena te drugi dio nakon njega ne upućuje samo na raskol u identitetu – što signalizira i šizofrenu narav kulture kasnoga kapitalizma, nego i iskustvima jer nakon kobnoga upoznavanja protagonist mijenja način života te pomalo napušta svoje kapitalističke fetiše. Naznačeno je to preseljenjem nakon što mu stan izgori u podmetnutoj eksploziji (simboličko uništenje konzumerističke fetišizacije) u zapuštenu i izoliranu Durdenovu kuću u sumnjivom dijelu grada. Posrijedi je pomak iz središta kapitalističke udobnosti na periferiju, u simboličko podzemlje. Durden je pripovjedačeva suprotnost te iskazuje nekonformističke stavove tako što svjesno i radikalno prkosi društvenim konvencijama. Predstavlja potisnuti aspekt ličnosti zbog slijeđenja komercijalnih i društvenih interesa. Njihovo poznanstvo rezultirat će stvaranjem svojevrsne podzemne vojske i projekt Nered, koji anarhističkim djelovanjem nastoji subverzirati kapitalističko uređenje. Stoga njihov krajnji cilj treba biti dizanje u zrak središta korporacija koje kontroliraju i reguliraju financijski sustav.

U filmu znakovito prevladavaju noćni pejzaži i mračni interijeri, koji upućuju ne samo na psihološku dimenziju i nesvjesno, nego i na podzemnu vojsku deziluzionirah i bezimenih ljudi koji su svuda oko nas i koji se sada potiho nastoje infiltrirati u središta kapitalističke udobnosti kako bi ih potkopali. Fincher stoga veliku pažnju posvećuje vizualnom segmentu djela pa je Klub boraca vizualno i stilski vrlo rafinirano djelo, s mnoštvom simetrije u kompoziciji kadrova, što vješto naglašava dvojnu prirodu protagonista. U dijelovima u kojima se pripovjedač prikazuje u korporativnom okruženju prevladavaju bezlične, sive i svijetle boje te „pristojna“ odjeća koja se sastoji od neupadljivih i mahom sivih odijela te bijelih košulja. Time se izravno upućuje na narav okruženja. Segmenti vezani uz Tylera Durdena te nakon pripovjedačeva preseljenja u njegovu jazbinu izvedene su u mračnim tonovima, s mnoštvom sjena, odjeća je živopisnija te je uočljivo puno vizualnih detalja, što signalizira „pomaknutost“ i intenzivnost iskustva protagonista, ali i njegovu moguću šizofenu narav. S obzirom na mračne tonove i nokturalno okruženje, motiv podzemnosti i nesanice, navedeno djelu daje nadrealističko i somnambulno ozračje. 

Klub boraca jedno je od ključnih ostvarenja u opusu Davida Finchera te, kako se može vidjeti, višeslojno portretiranje stranputica suvremene kulture u kojoj su pojedinci svedeni na lutke koje čekaju da budu zaogrnute u konzumerističko ruho.