Sinopsis
Al' prođe otad pedeset Bajrama, a Corleone family svejedno ostade najpoznatijom filmskom mafijaškom obitelji… Poduhvat koji bi Pauline Kael mogla nazvati: Kako je Coppola učinio Puzov roman čitljivim?, na svoju plovidbu u srce tame otisnuo se putem uobičajenim za većinu autora, budućih perjanica tzv. novoholywoodskog filma, koji su htjeli raditi visokobudžetne produkcije kojima bi financirali vlastite projekte: pristajući na ponudu i uvjete studija da snime film koji će postići uspjeh na tržištu. No sve vezano uz ovaj film, koji kao da je predodredio redateljsku sudbinu Francisa Forda Coppole, bila je ili čista slučajnost ili artistički inat, a sve je to pomalo kumovalo da stekne status kultnog. Počam prvo od odabira redatelja (prije Coppole film je nuđen ili su ga odbili raditi Sergio Leone, Peter Bogdanovich, Arthur Penn, Richard Brooks, Costa-Gavras, Otto Preminger i Elia Kazan), pa do nabacivanja studijskim glumačkim favoritima koji će tumačiti likove Vita (Laurence Olivier, George C. Scott, Anthony Quinn i Orson Welles) i Michaela Corleonea (Robert De Niro, Ryan O'Neil, Dustin Hoffman, Martin Sheen i Jack Nicholson između ostalih), redatelj se morao od samog početka, uz poneki kompromis, dakako odmaknuti od zahtjeva književnog tvorca Corleoneovih Maria Puza i njegovih financijera iz Paramounta te se grčevito držati vlastite ideje filma – koja se prvenstveno ticala odbacivanja pulp estetike seksa i nasilja u opisivanju radnje i dočaravanju likova, do inzistiranja da se scene snimaju na lokacijama i bez korištenja pomodnih pomagala, poput helikoptera, kojom bi se dočarao zatvoreni svijet mafijaške strukture i odnosa – kako bi stvorio potpuno novu estetiku unutar žanra gangsterskog filma, a koja ga je time dignula na sasvim novu razinu unutar filmske umjetnosti, prepoznajući ga kao samostalno, autorsko djelo. Prvenstveno se to odnosilo na odmak od stereotipa prijašnjih gangsterskih filmova, u kojoj se nije inzistiralo na složenijoj psihološkoj profilaciji likova i njihovih ubilačkih motiva koji su prikazivani kao postupci otpadnika od društva, već su uklopljeni u društvenu formu obitelji i prikazani kao sredstvo odnosa moći na široj društvenoj pozadini koja u svemu ne fungira tek kao puka kulisa. Kum je iste godine kad je premijerno prikazan u Americi potukao gotovo sve rekorde gledanosti, ali je važnije svakako to da je do dana današnjeg ostao uzornim primjerom uspješne tranzicije slikovno banalnog teksta u vizualnu metaforu filma.
