Miró tapiserija - Filmovi | Art-kino Croatia

Film je naručila Galerija Maeght kako bi obilježila izložbu Joana Miróa koju je organiziralo francusko Ministarstvo kulture u Grand Palais u Parizu, a koja je otvorena 17. svibnja 1974. godine. Film je sniman šest dana u Montroig del Camp (Miróovoj ladanjskoj kući) i u Tarragoni tijekom procesa izrade i prenošenja originalne tapiserije. Tapiserija je tkana osam mjeseci a pritom je korišteno 1200 kilograma vune i 600 kilograma za osnovu tkanja. Tapiserija je imala 6 metara širine i 11 metara dužine, a težila je ukupno 3500 kilograma. Morao je biti izrađen posebni tkalački razboj kako bi mogla biti ispletena. Na dan kada su napadnuti tornjevi blizanci Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, 11. rujna 2001. godine, dotična tapiserija visjela je u dvorani jednog od tornjeva te je uništena zajedno s njim. 

Četiri godine nakon prvih dokumentaraca o Joanu Miróu (Pomognite Španjolskoj, Miró drugi  i Državne nagrade) Pere Portabella snimio je dva filma (Miró tapiserija i Miró kovač) u kojima svjedoči radu i bliskoj suradnji obrtnika usred kompleksnog procesa stvaranja Miróovih umjetničkih djela. Time je htio pokazati kako, izuzev umjetnikove kreativne inspiracije, i obrtnici (bilo da lijevaju skulpture, izrađuju keramiku, tapiserije, grafike ili djela u bilo kojem drugom polju) također na važan način interveniraju u djelo i svojim vještinama pridonose završnom umjetničkom ishodu. Oba filma vezana su uz zajedničku filozofiju Joana Miróai Pere Portabelle u vezi timskog rada, interdisciplinarnosti, dubokog osjećaja poštovanja prema radu obrtnika i zanatlija, te težnje ka anonimnim kolektivnim kreativnim radovima.

Sukladno njihovoj dijeljenoj ideji o desakralizaciji umjetnosti, ukidanju umjetnikova zvjezdana statusa i umjesto toga aspiraciji za stvaranjem kolektivne umjetnosti, u oba dokumentarca ni u jednom trenutku ne vidimo Joana Miróa. Upravo suprotno, protagonisti su obrtnici; što je iznenađujuća činjenica s obzirom na to da su u povijesti umjetnosti, obrtnici ostali potpuno nevidljivi. Bliska veza između obrtnika i njihovih alata koju je tako mnogo cijenio Miró, Portabella uzvisuje u ovoj posveti njihovu zanatskom umijeću i priznanju njihovih vještina.