Nashville - Filmovi | Art-kino Croatia

Nashville, glavni grad country glazbe i stjecište hodočasnika koji se u njega slijevaju ne bi li dobili priliku snimiti ploču i postati dijelom glazbene industrije koja u sebi spaja neutaživu žeđ za uspjehom i zabavom. U jeku je priprema natjecanja novih talenata koje će biti iskorišteno kao promotivni TV-šou predizborne kampanje predsjedničkog kandidata Hala Philipa Walkera, oko koje njegov menadžer John Triplette (Michael Murphy) okuplja i brojne druge glazbenike, miljenike scene poput veterana Havena Hamiltona (Henry Gibson), suparnica Barbare Jean (Ronee Blakley) i Connie White (Karen Black), folk-rock zvijezde i nepopravljivog ženskara Toma Franka (Keith Carradine), afroameričkog country glazbenika Tommyja Browna (Timothy Brown) te niza drugih likova koji sliku događaja čine potpunijom.

Country & western mjuzikl, filmski esej o Nashvilleu i američkom načinu života, meditacija o ljubavnoj aferi između izvođača i publike… Sve to ovaj film obuhvaća i prepliće u trajanju od gotovo tri sata, a da pritom radnja što prati dvadeset i četiri lika, plus oni sporedni, ne dovodi gledatelja u zabunu i ostavlja mu dovoljno prostora za upotpunjavanje uzročno-posljedičnih veza. Dva provodna motiva koja se izdvajaju i oko kojih se zapravo sve i vrti jesu: politika i zabava, odnosno mitski kapitalistički pojam – success, uz neizostavni dodatak muško-ženskih odnosa bez kojeg se dobar party ne računa. Scenarij za film nastao je na temelju iskustava Altmanove suradnice Joan Tewkesbury koju je redatelj poslao u Nashville kako bi prikupila dojmove i osjetila puls country prijestolnice. Okupivši brojnu glumačku postavu, redatelj je u daljnji razvoj scenarija uključio sve aktere i u zadatak im dao da razviju svoje likove (nominacija za Oscara u kategoriji najbolje sporedne ženske uloge za Ronee Blakley i Lily Tomlin), kao i da napišu vlastite glazbene numere kako bi film postigao dodatnu autentičnost (stvar I'm easy Keitha Carradinea osvojila je Oscar za najbolju originalnu pjesmu). Kako bi u filmu dodatno zamaglio granicu između fakcije i fikcije, Altman je u radnju uveo i stvarne osobe, poput glumaca Elliotta Goulda i Julie Christie, glazbenika Vassara Clementsa itd., što je postupak koji će u svojoj TV seriji Tanner '88 usavršiti do granice da gledatelji više nisu znali što je izmišljeno, a što stvarno. Iako film nije požnjeo gomilu nagrada, od svog premijernog prikazivanja dobio je nebrojene pohvale kritike (po tome su ga uspoređivali s Wellesovim Građaninom Kaneom), proglašavan je najboljim epskim prikazom američkog života, kao i najboljim filmom godine (1975.), a redovito se uz redateljevo ime navodi kao njegov magnum opus.