Ovdje i drugdje - Filmovi | Art-kino Croatia

Uvod u Ovdje i drugdje

Serge Daney

Film se sastoji od tri dijela i važno je razumjeti kretanje koje animira ta tri dijela.

1. Film je započet 1970. godine. Na zahtjev P.L.O.-a, JLG odlazi na Bliski istok i snima nekoliko sati materijala. Vraća se u Francusku. Nakon masakra u Ammanu (u rujnu 1970.), pokušava montirati film. Ali otkriva da ne može.

Prvi dio filma sastavljen je od slika koje je JLG tražio u palestinskim logorima. Od njih je na kraju zadržao samo 5, koje su poput slika što ih je nametala politika PLO-a. PLO želi da se te slike emitiraju u Francuskoj. U tom smislu, to su slike svakog propagandnog filma. Film će raditi s tim materijalom.

2. Između 1970. i 1975. godine, Godard pokušava osmisliti poredak za montažu svog filma, ali ga ne pronalazi. Svjestan je činjenice da su mnogi od onih koje je snimio mrtvi i da on, kao filmaš i preživjeli, raspolaže s njihovim slikama. Umjesto da odustane, on modificira film i dodaje druge slike slikama Palestine, slike Francuske. Uglavnom, prosječne francuske obitelji (otac je nezaposlen) koja gleda televiziju. Ljevica je u Francuskoj u razdoblju povlačenja i procjenjivanja (mnogi su se snovi urušili). To je također razdoblje u kojem se postavlja sve više pitanja o medijima i njihovom učinku na ljude, o oglašavanju, propagandi, itd.

Drugi dio filma, najduži i najsloženiji, ne može se ovdje sažeti. To je analiza “lanaca slika” u koje smo svi uhvaćeni. Jedan od zaključaka je Godardova kritika “puštanja zvuka preglasno” (uključujući Internacionalu), naime, prekrivanje jednog zvuka drugim, čime jednostavno postaje nemoguće vidjeti što je na slikama.

3. Treći dio filma vraća se početnim slikama. Ali s dijalektičkom promjenom. Više nema samo jednog, već dva izvanjska glasa koji odvajaju vrijeme da iznova pogledaju slike (kao na montažnom stolu) kako bi vidjeli što uistinu govore i što je pogrešno, da slušaju te slike. Stoga je ovaj dio svojevrsna kritika prvog dijela jer kritizira svaku propagandu, ako propaganda znači – za filmaša – korištenje slika drugih kako bi ta slika rekla nešto drugo od onoga što ti drugi govore u njoj. Dakle, u pitanju je angažman filmaša kao filmaša. Jer u prirodi filma je (zastoj između vremena snimanja i vremena projekcije) da bude umjetnost ovdje i drugdje. Ono što Godard govori, s velikom nelagodom i iskrenošću, jest da je pravo mjesto filmaša u tom i. Poveznica ima vrijednost samo ako ne pomućuje ono što ujedinjuje.

(prevela Tanja Vrvilo)