Pasolinijev Bijes. Hipoteza za rekonstrukciju izvorne verzije filma

Sinopsis

Pasolinijev Bijes je, kako njegov podnaslov sugerira, "hipoteza za rekonstrukciju", istodobno u pitanju je neočekivano otkriće, povratak izgubljenog pjesničkog glasa i vizionarska sila koja unosi vrtoglavicu u našu sadašnjicu. Film je rezultat dugotrajnog istraživačkog rada i filološke potrage Giuseppea Bertoluccija pod egidom Cineteca di Bologna i Istituto Luce. Hipoteza za rekonstrukciju 'vraća' Pasolinijevu djelu njegovu izvornu cjelovitost s dosad neviđenih 16 minuta materijala koje predstavljaju vrijedan dodatak i uvid u duh vremena.

Neobjavljeni Pasolini 2008. godine? Priča počinje 1963. kada je producent Gastone Ferranti angažirao Pasolinija da snimi film La rabbia. Bit će to filmski laboratorij, filmski esej, montaža repertoarnih slika koje će tvoriti poetični i politički prikaz suvremenog svijeta. Pasolini radi s filmskim žurnalima iz popularne serije Mondo libero koju je producirao Ferranti, te odlučuje iskoristiti te vizualne tragove vijesti i minulih zbivanja, interpolirati ih zajedno s umjetničkim slikama i rotogravurama, te podrediti lirskom tekstu koji podrhtava od građanske indignacije (glasovi koji recitiraju pripadaju Giorgiju Bassaniju i Renatu Guttusu) – time stvara novi kinematografski žanr. U pitanju je moćan intelektualni eksperiment koji naglo biva osujećen: producent odlučuje transformirati film i podijeliti ga u dva dijela povjeravajući drugi dio Giovanninu Guareschiju, prema dobro poznatoj shemi "viđeno iz lijeve perspektive – viđeno iz desne perspektive". Pasolini reagira razdraženo, ali na kraju prihvaća i odriče se prvog dijela svog filma kako bi stvorio mjesta za Guareschijevu epizodu. Time nastaje rascjep između pjesničkog teksta, koji je duži i drugačije strukturiran, te filma kakav je dosad prikazivan, iako vrlo rijetko, ustvari povučen je odmah nakon izlaska.

Film je to "odbačen, iskrivljen, prepolovljen" (Sanguineti) koji je konačno ugledao svjetlo dana zahvaljujući arheološkim iskopavanjima i kulturološkoj strasti. Ideja proizlazi iz uočene neusklađenosti između pjesničkog teksta i filma. Početni dio filma, kojeg se Pasolini morao odreći, vjerno je rekonstruiran slijedeći upute teksta i pronalazeći odgovarajuće slike u zbirci Mondo libera koja se čuva u Luci. Rekonstrukcija donosi šesnaest minuta novih slika (novi glumački glasovi, Bertolucci i sȃm Valerio Magrelli), slike De Gasparijeve sahrane, atomskih topova, rađanja Europske unije, Korejskog rata, talijanskog krajolika, talijanske televizije. One manifestiraju "nasilnu, nepovratnu društvenu i kulturnu transformaciju kojoj će Pasolini biti najoštriji i izmučeni svjedok" (Roberto Chiesi). Duh vremena, u kojem se ujedno odvija i sustavni medijski linč protiv pjesnika, konačno kruži dokumentima koji zatvaraju Pasolinijev bijes - stanoviti desničarski filmski žurnal Settimane Incom koji ga izruguje i želi razoriti, a tu su i dva rijetka autorova intervjua.