Praksa čini majstora - Filmovi | Art-kino Croatia

To je uznemirujući prizor koji se višekratno prekida. Žensko tijelo odjeveno u crnu haljinu, glave prekrivene bijelom plastičnom vrećicom stoji, posrće, pada, liježe, ponovno ustaje, zauzima pozu, urušava, spotiče se, pada, leži na podu, raširenih nogu, ponovno ustaje i tako dalje. Ponavljajuća radnja odvija se na maloj drvenoj pozornici ispred bijelih zastora u pozadini. Spot svjetlo, jedini izvor svjetlosti u prostoriji, uključuje se i isključuje svakih nekoliko sekundi, svaki put odvodeći scenu u ekstremnu vidljivost bijelog svjetla/bijelog usijanja ili crnilo nevidljivosti. Glazbena podloga početno melodične pjesme koja se pretvara u sve bučniji zvuk upotpunjuje bljeskajući vizualni spektakl padajuće figure. Isprva podsjeća na čin stand-up komedije čija je rutina toliko apsurdna i tako osebujne mazohističke brutalnosti, da je njezina najjasnija namjera prenijeti mračnu, nasilnu stranu slapsticka.

Osobita zazornost 30-minutne izvedbe Sanje Iveković Übung macht den Meister (u doslovnom prijevodu: Praksa čini majstora) zabilježena je u 13-minutnom videu koji dokumentira (i reproducira) izvedbu koja se prvobitno dogodila 1982. u Künstlerhaus Bethanien, u Berlinu. Naplakatu koji je najavljivao izvedbu 33-godišnje hrvatske (tada jugoslavenske) umjetnice bila je bilježnica. Naslov, napisan na njemačkom jeziku s učeničkim rukopisom koji krasi korice bilježnice, sasvim otvoreno upućuje na disciplinarnu ustanovu osnovne škole i škole općenito. Drugim riječima, trebali bismo svjedočiti ili shvatiti uprizorenje procesa učenja – u kojem mi, kao gledatelji učimo u tom procesu da je postizanje majstorstva samo po sebi nemilosrdan, iscrpljujući i besciljni zadatak, lišen svakog zadovoljstva, svakog obećanja napretka.

(iz eseja Toma Holerta, Face-Shifting. Violence and Expression in the Work of Sanja Iveković, prevela Tanja Vrvilo)