Privatni detektiv - Filmovi | Art-kino Croatia

Vrativši se u stan s mačjom hranom, privatni detektiv Phillip Marlowe (Eliot Gould) zatiče prijatelja i plejboja Terryja Lennoxa (Jim Bouton) koji ga moli za hitan prijevoz prema Tijuani. Nakon što se vrati u L. A., policija ga privodi pod sumnjom da ima veze s ubojstvom Terryjeve žene Sylvije. Nakon što ga puste, izvjesna Eileen Wade (Nina van Pallandt) unajmljuje ga ne bi li pronašao njezinog muža Rogera (Sterling Hayden), alkoholičara sklonog pisanju. Na putu mu se nađe Dr. Verringer (Henry Gibson) koji zahtjeva isplatu svojih usluga liječenja njezinog muža, a pritom Marlowe saznaje kako su Wadeovi blisko povezani s Lennoxima i odluči pobliže istražiti njihove veze. Potom mu se na horizontu nađe i gangster Augustine (Mark Rydell) koji zahtjeva povrat novca što ga je kao pošiljku predao Terryju.

Vjerojatno prva obrada nekog Chandlerovog romana koja se fanovima nije nimalo svidjela, premda je scenarij proizašao iz pera Leigh Brackett, iste osobe koja je napisala i predložak za Duboki san (zajedno s Williamom Faulknerom), vjerojatno najhvaljeniju ekranizaciju o privatnom detektivu čije je omiljeno utjelovljenje bio 'romantičarski mačoizam' Humphreya Bogarta. Stoga se već sam izbor Goulda kao Marlowa mogao smatrati nekonvencionalnim, a njegova ležerna karakterizacija pogotovo (ili riječima filmske kritičarke P. Kael: He's the gallant fool in a corrupt world…). No bilo je to vrijeme novog hollywooda kada su se priče mogle prilagoditi svom vremenu i odmaknuti od žanrovskih konvencija. U inovativnom smislu, naravno, stoga su maniri film noira najefikasnije izvrnuti naglavce tako što Marlowe djeluje kao da je ispao iz jednog od naslova tog žanra iz 50-ih godina sa svojim neupitnim etičkim nazorima i upao u okuženje flower power generacije u evidentnoj fazi dekadencije. S druge strane, jarke boje kalifornijskog ljeta umekšane su kako bi postale pastelnije, a slika se približila onoj, riječima samog autora, razglednicā iz četrdesetih. Posao je ponovo bio dodijeljen snimatelju Vilmosu Zsigmontu, za koji mu je udruženje National Society of Film Critics dodijelilo nagradu za najbolju fotografiju, a još jedna snimateljska znakovitost filma jest kamera u stalnom pokretu koja prostor istražuje tako da gledatelja uvlači u radnju i stavlja u poziciju skrivenog promatrača, da već ne kažemo voajera.